Neposredno poslije Drugog svjetskog rata, kada se zemlju čistilo od unutarnjih neprijatelja, nova narodna vlast je muku mučila kako narodu objasniti da je religija opijum za narod. Koliko god se narodna vlast trudila, narod je svejedno dupkom napunjao crkve, a pogrebi s križem su bili neusporedivo brojniji od onih bez križa. To je silno iritiralo nardnu vlast, pa samoprijegorni narodni vladari nisu propuštali ni jednu priliku kako bi narodu izbili opijum iz glave.
Kad je krepao magarac jednom težaku, gore u Selu, drugu sekretaru Općinskog komiteta odjednom je sinula napredna ideja: krepanog magarca staviti ispred crkve, pa kad se usmrdi, da vidimo tko će protiv mirisa prirode!
Komunalni redar je, razumije se, dobio detaljne instrukcije: magarca ne pakovati!
I za nekoliko dana, kad je priroda učinila svoje, a komunalni redar se iskazao u revnosnom izvršavanju dobivene zapovijedi, svećeniku nije preostalo drugo nego da se za pogreb nedužnog magarca obrati izravno narodnoj vlasti.
Bilo je jutro kad je župnik pokucao na vrata sekretara Općinskog komiteta, a da stvar bude od općenarodnog značaja, iza vrata nije našao samo sekretara, nego čitav Općinski komitet. U tijeku je, naime, bila nekakva konspirativna sjednica, a nije isključeno da je baš onaj nesretni magarac bio glavna točka njenog dnevnog reda.
- Oooo, dobro jutro, druže pope! – zatečen, ali ne i iznenađen, pozdravi gospodin sekretar druga svećenika. – Kakvo te dobro donosi k nama?
- Znate, magarac... – pokušao je objasniti svećenik svoju i nevolju svoje pastve, trljajući nos i svesrdno apelirajući za milost nad raspadajućim magarećim tijelom, uzdajući se, ako ne već u kršćansku samilost i ljubav spram životinjskom rodu, a ono bar u zakone prirode i njuh narodnih vladara.
- Hm! – veselo zakoluta očima gospodin sekretar, vidno pokazujući čitavom svojom figurom kako je jako dugo iščekivao baš ovaj trenutak, pa da pred čitavim Općinskim komitetom manifestira nadmoć svojih naprednih ideja, podrugljivo se obrati svećeniku: Nego, hoćemo ga druže pope pokopat s križem ili bez križa?
Svećenik na trenutak ostane zatečen postavljenim pitanjem, ali mu brzo proradi narodnooslobodilački hormon, pa gotovo spontano odvrati:
- Čujte, kod nas je običaj da se najprije obavijesti bliža rodbina. Pa sad, kako god Vi odlučite!
Vinko Kalinić
Iz "Zapisi jednog mulca"
(Facende koje ne pameti hiśtorija,
a śvi źivot śe u njima źamorśi)
0 comments:
Objavi komentar