Bila je to nerazdvojna ekipa, svi su bili muzikonti ol bocuni, a orkestar je svirao u Mehota konobu. Stori Sulić im je bil dirigent. Jednom od njih je umrla majka i kao što priliči, cijeli orkestar je otišao na pogreb u Poje.
Na pogrebu se skupilo dosta ljudi, a ožaloščeni je čitavo vrijeme plakao: "Ala mojko moja, ovo mi se još nikal ni dogodilo! Ala mati moja, ovo mi se još nikal ni dogodilo!"
Vidjevši ucviljenog i ožalošćenog prijatelja, stari ga Sulić potapša po ramenu i pruži mu riječ utjehe: "Ne straši se borba, i neće već!"
Vinko Kalinić
Iz "Zapisi jednog mulca"
(Facende koje ne pameti hiśtorija,
a śvi źivot śe u njima źamorśi)
0 comments:
Objavi komentar