Hrvatski pjesnik iz Boke

Vinko Kalinić 18:59:00 0 comments Biografija Viktor Vida

Viktor Vida je za života objavio dvije zbirke pjesama, Svemir osobe (1951.) i Sužanj vremena (1956.), a njegove Sabrane pjesme priredio je u Buenos Airesu 1962. u Knjižnici Hrvatske revije Vinko Nikolić.

U ovoj kolumni više puta smo se spominjali stihova Viktora Vide, pak je red i da prozborimo o ovom velikanu hrvatskog pjesništva XX. stoljeća. Vrijeme je još kada blagdanski tripunjdanski stol resi dobrotska torta, kada je još srce ustreptalo poslije zvonjave zvona Sv. Tripuna.

Hrvatski pjesnik Viktor Vida rođen je 2. listopada 1913. u Kotoru, kada su kiše ispirale Vrmac svojom lijenom kišom. Gimnaziju završava u Podgorici, a studij jugoslavenskih književnosti i talijanskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godinu dana boravi u Rimu kao stipendist Talijanskog zavoda za kulturne veze sa inozemstvom. Po povratku postaje knjižničar u Instituto di Cultura Italiana u Zagrebu. Godine 1942. odlazi u Mletke, pa zatim u Rim gdje do sloma Italije radi u Agenzia Giornalistico Italo-Croata. Početkom 1948. preseljava se s obitelji u Argentinu gdje u Buenos Airesu dobiva stalno namještenje državnog činovnika.

Tragično skončava 25. rujna 1960. godine pod točkovima vlaka, a uskoro zbog neplaćamnja grobarine, njegove kosti bivaju izmješane s kostima mnogih beskućnika poput velikog Mozarta. Najtužnija je činjenica da njegov jedini sin nije nikada naučio hrvatski jezik.

Zaborav nad Vidom

Za života objavio je dvije zbirke pjesama, Svemir osobe (1951.) i Sužanj vremena (1956.). Sabrane pjesme priredio je u Buenos Airesu 1962. u Knjižnici Hrvatske revije Vinko Nikolić s predgovorom Ive Lendića. U svoju domovinu dolazio je krišom - u knjigama, sakriven u kovčezima prijatelja što se vraćaše kući - na Prčanj i Kotor. Nad Vidom je pao zaborav, još su se poneki sjećali tada pjesnika u izgnanstvu, ostali su pusti i kutevi zagrebačkih birtija, gdje je s svojim kolegama pjesnicima dočekivao zoru. Njegova rodna Boka ostala je daleka, nemogućnost dolaska na grobove svojih ga je tištila. Gubitak zavičaja konstantnim je izvorom Vidine nesretnosti, nesnalaženja i klonuća. Motivi rane mladosti, djetinjih čežnji, bjeline Perasta i čistoće Boke, žudnja za stvarnim i duhovnim zavičajem, traju u Vidinu pjesničkom svijetu neprekidno. Njega se još sjećala učiteljica iz Dobrote i prijatelji iz djetinstva. Jedan od njih, kapetan s Prčanja krišom je donio njegove pjesme u Boku, tih davnih i olovnih godina. Vida je pripado nizu hrvatskih pisaca o kojima se rijetko pisalo. U Zagrebu pak 1971. izlaze Otrovne lokve, što ih je uredio Mirko Rogošić. U ediciji «Pet stoljeća hrvatske književnosti» objavljene su u redakciji Marijana Matkovića Izabrana djela (1982.- zajedno s Olinkom Delorkom i Otom Šolcom). Poslije uspostave hrvatske države Vida uz mnoge druge prešućivane hrvatske književnike i pjesnika dobija svoje mjestu u nacionalnom Parnasu.

Bokelj i građanin svijeta

Viktor Vida rođen je u jesen i usnuo u vječnost u jesen, na blagdan Anđela Čuvara, mada nismo sugurni da je Anđeo Čuvar dobro obavio svoj posao, očito je na trenutak bio bezbrižan. Taj anđeo je na tren odlepršao na kampanjuo Sv. Stasija i napustio Kotoranina Vidu. Viktora Vidu vraćamo iznova u Njegovu Boku; kotorsku gimnaziju - današnji Turistički fakultet, Škaljarsku Placu i podno surog Vrmca - onog Vrmca kojeg je Pavao Božov Kamenarović opjevao kanoVrmac-goru. Viktor Vida bio je Bokelj, ali i građanin svijeta, sjajno obrazovan i veliki znalac ne samo talijanske poezije, na kojoj je i sam pisao. U osobi Viktora Vide bokeljska sastavnica hrvatske kulture procvjetala je najljepšim cvijetom kulturnog pregnuća zlosretnog prošlog stoljeća. Po svojim dometima pjesništvo Viktora Vide, pripada u sam vrh hrvatske poezije XX. stoljeća. Vida je živio u dosluhu s vrhovima moderne europske poezije,čak i onda kad ga je nesretna emigrantska kob bacila do daleke Argentine, gdje se je uvjeren egzistencijalnu beznađe ubio u dobi od četrdeset i sedam godina 25. rujna 1960.

Pjesnikovo tijelo ostalo je u dalekoj Argentini, a duša i danas luta ljepotom Boke, o kojoj jedan bokeški pjesnik iz XIX. stoljeća pjeva:

«Kraj čarobnog Kotorskog zaljeva, Val biserni gdjeno žalo kvasi, Zemlji, koju sjajna zelen krasi, Cv'jetno ruho svibnja odijeva.»

Sam Vida ovako je opisao svoju Boku:

Zavičaj

Rođen sam u Kotoru, velikoj smeđoj tvrđavi, ali kad me pitaju za zavičaj, kao što prsti traže i otkidaju najljepši cvijet, moja duša odabire Perast. On je grad duše, tužno veselje duše, kao njegovi vrtovi s ružama, koji raduju oči. On mi je zarana ispunio duh vedrinom, kao zdenac, u kojem se prelamaju zrake. U njemu sam već u djetinjstvu nazreo nužni red sklada, odazive nevidljive geometrije među stvarima. Mi Hrvati s mora poput osalih Mediteranaca doživljavamo ljepotu kao jednu od prvih stvarnosti, čula zdušno sudjeluju u igri svjetlosti, koja oblikuju stvari... Naši graditelji, koji bijahu žarki kršćani, prelili su prigušenom čežnjom zarobljeni zrak među stupovima,izrađujući stajališta za vid krasnih perspektiva. U tim duhovnim iznašašćima, naši ljudi kao Laurana, učitelj Bramantea, pridonjeli su svoj dio apologiji Katoličanstva, ostvarenoj u Stanzama. Perastu dugujem osjetljivost za boje, ugođaje i arhitektonske mjere. Misao,poneki put providnu kao tajanstveni život u zelenim dubinama, koji se, izvučen na površinu, ne da rukom uhvatiti. Od sveg gorkog mora najljepša je pjesma. Kuće su mu bijele kocke, pravilne; iznad kuća na surom brdu ima pojas zelenih baština; iza njih pruža se predjel bezobličnog kamena, okruglog ponekad od kiša s kraja jeseni. Pred gradom je more plavetno, nebo izjutra ima boju golubljeg vrata s mliječnim preljevima glatke školjke. Krao sam se kroz vrtove naranača, šuljao sobama, u kojima je kroz stare zastore odzvanjalo nebo, odrazujući se na bakrenim sudovima i pliticama od majolike..... Sjećam se mnoge smrti u Perastu, smrti prirodne i lijepe. Pred kućom su cvale akacije. S mora je dopirao miris ljetnog vjetra, koji se miješao s mirisom starine u sobama. U tom kraju se ljudski živi i dolično umire, a Perast je slatkim umorom mrtvi grad. Slava Perastu!

Viktor Vida

Dubrovački list, 09. veljače 2009.