Gledam dva crna konja, polegle sjajne dlake.
Gledam dva crna konja. Oni vuku lijes moj.
Na mom lijesu nema cvijetova; on je bijel
I daske su mu čamove. Eto postelja moja!
Za njim nikoga nema, i ne plaču oči moje majke
Niti me prate jecaji mojih sestara i bratove suze.
Za mnom plaču crni oblaci i vjetar, strašan, za mnom uzdiše.
Nema ruku djevojačkih da nose kitu ruža,
Crvenih ruža na svježi humak moj grobni.
Presahnuše suze u očima mojim: stisnuta je čeljust.
Lijepa je kuća moja, i jednostavna; na njoj nema okna
Ni prozora. Nema svjetiljke u njoj: tamo je duboka tama
I mrak, beskrajni mrak. U mraku slatko snivam, dušo moja!
Snovi su mi porubljeni cvijećem i osmijesima
(Kako su njene kose mirisale i smiješila se usta).
Srce moje zaigra pod svakim drvetom zelenim!
Gle, već vidim travu izniklu na humku grobnome:
Trava je gusta, i rosna, i bliješti; na suncu bliješti
Kao dijamant. Svako božje jutro, o izlasku sunca,
Prolazi kraj mene čobanica mlada
S plavim cvijetom u kosi. I pjeva.
Sad na mladića misli koji u mraku šumskom
Sinoć joj izljubi usne i njedra nevina i topla.
Nad mojim humkom grobnim šume golubinja krila.
0 comments:
Objavi komentar