Kolijevka je moja do knjižnice bila,
Uz Babilon tamni romana i basni,
Gdje se mudrost Grka i Latina krila
Pod pokrovom praha. Čuh dva zova jasna;
Prvi glas mi reče, lukav, pun krepčine:
"Ova zemlja sva je poslastica sjajna,
Tek ti mogu dati iste veličine,
Naslada bi tvoja bila tad beskrajna!"
A drugi mi šanu: "Dođi na put snova,
Put, što onkraj međa u neznano vodi!"
Glas brujaše strasno kao huj vjetrova
Na obali mora. Tko zna gdje se rodi;
Sluh mi slatkom jezom opi i zarobi.
- "Idem, slatki glasu!" - rekoh. Od tog časa
Jao! - ranu nosim i prokletstvo kobi.
U najcrnjem mraku, iza svih ukrasa
Beskrajnog života, vječnog bitisanja
Ja svjetove svoje vidim jasno, blizu,
- Zanesena žrtva vidovitih sanja -
Penjem se, dok zmije obuću mi grizu.
Otada mi duša tako nježno voli
- Ko proroci drevni - pustoš i pužinu.
Na gozbama plačem, smijem se u boli
I nađem slačinu u najgorčem vinu.
Zbilja često za me lik opsjene ima,
Žeđ me za visinom u jaruge baca,
Ali Glas me tješi: "Ostaj vjeran snima,
Sni ludih su ljepši nego sni mudraca!"
Charles Baudelaire
(Preveo: Jurević)
0 comments:
Objavi komentar