Danas ću ti dati, kada veće padne,
u svjetlosti skromnoj kandila i svijeća,
u čistoti duše moje, nekad jadne,
čitavu bujicu proljetnog cvijeća...
U sobi će biti sumrak, blag k'o tvoje
srce, sumrak stvoren da se dugo sanja.
Na oknima svjetlim zablještat će boje,
u taj svježi trenut prvog saznanja...
Sve će biti ljepše, sve draže i više,
noć koja se spušta, svijet što mirno spava,
dugo, mrtvo polje na kome miriše
kržljava i rijetka na busenju trava...
I tako kraj cvijeća ostat ćemo sami...
Proliće se tada, kao bujne kiše,
stidljivi šapat u blaženoj tami,
i riječi iz kojih proljeće miriše...
0 comments:
Objavi komentar