Ana Ahmatova - Večer

21:55:00 0 comments



Dvije pjesme

1.

Jastuk je već vreo
S obiju strana.
I druga svijeća evo
gasne, i krik vrana
sve je čujniji, jasan.

Evo dočekah zoru,
kasno misliti na san...
Zastor na bijelom prozoru
bijel je i nesnosan.
Zdravo!


2.

Isti glas, isti izgled,
ista kosa kao od lana.
Sve isto kao lani.
Kroz staklo zraka danja već
po bijelome zidu bježi....
Ljiljani mirisno svježi
i iskrena ti riječ.


1909.

-.-

Prvi povratak

Teški je pokrov na zemlju navučen,
i svečano zvonici zvone dugo,
opet je duh uznemiren i smućen
Carskoga Sela malaksalom tugom.
Pet ljeta prođe. Muk, života nema,
kao da svanu već i svijeta konac,
kao za navijek iscrpljena tema
smiri se u smrtnome snu dvorac.

-.-

Ljubav

1.

Čas zmijski svita u klupko,
čara na samom dnu srca,
čas cijele dane s gukom
na bijelom oknu - golubica.

Čas blista u inju sjajnom,
u snu zumbula se skova...
Odvodi sigurno, tajno
od radosti i od snova.

Umije slatko zaplakati
u molitvi tužne violine,
i strašno ju je opaziti
kad u tuđem smiješku sine.

-.-

U Carskom Selu

2.

A mramorni mi se dvojnik
svalio ispod starog klena,
jezerskoj vodi dao je lik
i sluša šuštanja zelena.

I miju mu pljuskovi svijetli
okorjele njegove rane.
Pričekaj ti ledeni, bijeli,
dok i ja mramorna stanem.


3.

Tamni je dječak lutao alejom,
uz jezero on bješe tužan,
mi slušamo stoljeće cijelo
šum koraka mu jedva čujan.
Gusto i oštro igle borove
pokrivaju taj niski panj.
Njegov trokut ležaše ovdje,
i Parnija tom razderan.

-.-

* * *

Kršila pod tamnim velom ruke...
"Zašto si danas ublijedjela?"
- Zato što sam njemu gorke muke
sve do pijanstva nalijevala.

Zar ne pamtim? Pođe posrćući,
usta mu se grče sve mučnije...
Ja potrčah, priručja ne tičući,
i trčala sam za njim do kapije.

Gušeći se, vrisnula sam: "Šala
sve je. Odeš li, u smrt me goniš".
Osmjehnu se spokojan i žalan
i reče mi: "S propuha se skloni".

-.-

* * *

Spomen na sunce srce ne grije.
Požuti trava.
Vjetar pahuljice rane vije
jedvice, jedva.

U kanalima uskim više ne teče -
Mrzne se voda.
Ovdje se ništa dogoditi neće.
O, nikada!

Zračnu lepezu iva razlistala
u nebu praznom.
Možda je bolje što nisam postala
ni vašom ženom.

Spomen na sunce srce ne grije.
Što je to? Tama?
Možda!.. Za jednu noć prispije
zima.

-.-

* * *

Visoko nebom oblačić sivljaše
K'o rasprostrta koža vjeverice.
On reče: "Nije šteta što tijelo vaše
ožujak topi, krhka Snjeguljice!"

U čupavom su mufu prsti ledni.
Posta mi strašno, posta puno smutnje.
O, kako vratiti vas, hitri tjedni
njegove ljubavi zračne i minutne!

Ja neću osvetu, ni ogorčenje,
umrijet ću u zadnjem vihoru snježnu.
O njemu gatah pred Bogojavljenje,
a prijateljicom postadoh u siječnju.

-.-

* * *

Odškrinuta vrata,
sladak miris lipa...
A na stolu osta
rukavica, šiba.

Lampe krug se žuti.
Šumorenje čujem.
Kud te vuku puti?
Ja to ne razumijem...

Radosno i jasno
sutra bit će jutro.
Življenje prekrasno,
srce, budi mudro

Davno ne znaš za san.
Biješ tiše, gluše...
Da znaš, čitala sam,
besmrtne su duše.

-.-

Varka

Napisala sam one
riječi što ne smjeh davno.
U tup bol glava tone,
zamire tijelo strano.

Utihnu rog daleki,
a dvojbe srce tište,
jesenji sniježak meki
pao na igralište.

Posljednjim lišćem šuštati!
Posljednje misli muče!
Ja nisam htjela smetati
onom kog radost vuče.

Opraštam dragim usnama
njihovu šalu tešku...
O, doći ćete k nama
sutra po prvom sniješku.

Upalit ćemo svijeće,
danju su nježnog lika,
čitav buket donijet će
ruža iz staklenika.

-.-

Za bijele noći

Ah, vrata ne zatvorih,
i ne upalih svijeću,
ne znaš kako se smorih,
a riješih, leći neću.

Gledati predjele sjena,
zalaz i mrak drveća,
zvucima glasa opijena
što na tvoj glas me sjeća.

I znati, za sve je kasno,
a život - pakao proklet!
O, bilo mi je jasno,
doći ćeš k meni opet.

-.-

Vrt

On sav pucketa, blistavi
i zaleđeni vrt.
Tuguje taj što me ostavi,
a put za natrag je strt.

I kao okruglo je okno
blijed sunčev tmurni lik;
znam tajno čiji se davno
privio uz njega dvojnik.

Tu se moj mir izgubio
tim predosjećanjem zla,
jučerašnji trag izdubio
i stopu što se smrzla.

Pade u polja zaspala
taj mutni mrtvi lik,
umire zaostalih ždrala
posljednji prodoran krik.


(S ruskog preveo Fikret Cacan)

Vinko Kalinić

Urednik

„A što bih jedino potomcima htio namrijeti u baštinu - bila bi: VEDRINA. Kristalna kocka vedrine . . .“ Tin Ujević

0 comments:

Objavi komentar