Ana Ahmatova - Anno Domini

11:25:00 0 comments



* * *

Da suparnicu nemam, govori.
Za njega nisam zemna žena,
već blagi sjaj što zimi gori,
pjesma iz rodnog kraja ponesena.
Kad umrem, ni žalit zanijemjelo,
"Uskrsni!" neće kriknut, poludjeti,
shvatit će odmah da bez sunca tijelo
i duša bez pjesme ne mogu živjeti.
...A što sada?

-.-

* * *

N. Rikovoj


Sve oteto je, razdano, prodano,
krilo je crne smrti treptalo,
sve je tjeskobom gladnom izglodano,
pa zašto nam je svijetlo postalo?

Odiše danju od daha višnjeva
ispod tog grada šuma nestvarna,
a noću novim sazviježđima sijeva
dno srpanjskoga neba prozračna.

I tako blizu dolazi čudesno
k ruševnim i blatnim kućama...
Nikome, nikome nije izvjesno.
već oduvijek je željeno nama.

-.-

* * *

O, živote bez sutradan!
Izdajstvo vrebam u riječima
i splasla ljubav započima
za mene uzlet ozvjezdan.

Nestajat tako potajno,
sretati, a da ne pozna me.
Al' opet noć. I opet rame
ljubiti u toj čežnji vlažnoj.

Nisam ja tebi bila milom,
omrznuh te. A muka traje,
i kao zločinka posustaje
ta ljubav ispunjena zlom.

Baš si k'o brat. Šutiš ljut.
A sretnemo li se pogledima,
ja ti se kunem nebesima,
žar će rastopit i granit krut.

-.-

* * *

Aleksandru Bloku


A Smolenska je danas slavljenica,
plavi tamjan nad glavom se njiše,
i rominja poj od parastosa,
ne žalostan sada, nego svijetao.
I rumene udovice dovode
djevojčice na groblje i dječake
da pogledaju grobove očinske,
a groblje je, šumarak slavujev,
od blistanja sunčanoga zamrlo.
Donijeli smo smolenskoj zaštitnici,
donijeli presvetoj Bogorodici
na rukama u lijesu srebrnom
naše sunce, mukom ugašeno, -
Aleksandra, labuda čistoga.

-.-

* * *

Kao udova suzna jesen ječi
u haljinama crnim, srca kida...
sve prebirući muževljeve riječi
ne zastaje, i neprestano rida.
I bit će tako dok se tih snijeg neće
sažaliti nad tužnom, malaksalom...
Zaborav bola i zaborav sreće -
i život za to dati - nije malo.

-.-

* * *

Nisi životom, ni Bogom obećani,
čak te ja tajno ne predosjećam.
Zašto ti onda pred noćnim pragom tamnim
oklijevaš kao da te muči sreća.
Neću ti izaći s krikom: "O, da časa
smrtnoga da budem s tobom jednim!"
Ovo ja samo labuđega glasa
razgovaram s mjesecom nepravednim.




(S ruskog preveo Fikret Cacan)

Vinko Kalinić

Urednik

„A što bih jedino potomcima htio namrijeti u baštinu - bila bi: VEDRINA. Kristalna kocka vedrine . . .“ Tin Ujević

0 comments:

Objavi komentar