* * *
Po čem je gori ovaj vijek od prošlih? Zar ne
po tome što u ludoj pometnji, nesreći
dotaknu se one najcrnje rane,
ali je ne zaliječi.
Još zapad zemaljsko sunce obasjava
i krovovi gradova njegovim sjajem svijetle,
a tu već bijela kuće križem označava
i zove gavrane, i gavrani lete.
-.-
* * *
Kao anđel kad uzmuti vodu,
ti u moje lice pogleda,
vratio si snagu i slobodu,
ja u spomen čuda prsten dah.
Satrla je bogomoljna sjeta
mog nedužnog rumenila žar.
zapamtit ću ovaj mjesec vjetra,
sjeverni i bijesni februar.
-.-
* * *
Sad više nitko neće slušat pjesan.
nastupiše i predskazani dani.
Posljednja moja, svijet nije čudesan
više, ne zvoni, srce mi ne rani.
K'o slobodna lasta još nedavno
zorom si letjela najranije,
a sad ćeš biti prosjakinjom glasnom
što zalud kuca kraj tuđe kapije.
-.-
* * *
Vrat s biser-niskom sjajnom,
u širok muf se ruke skriše,
a oči motre rasijano
i ne plaču nikada više.
I čini mi se lice bljeđe
čak i od svile ljubičaste,
A pokriva mi skoro vjeđe
kosa što poravnata raste.
I koraci mi, dok dolazim,
lagani poletu ni ne sliče,
kao da sad po splavi gazim,
a ne parketa kvadratiće.
A bljedilo je na ustima
od teškog daha neskladnoga,
podrhtava mi na grudima
cvijeće sastanka nestvarnoga.
-.-
* * *
Kad bi mi se ti rjeđe snio,
i tako si često sa mnom,
a tužan, uzbuđen i mio
samo si u mom hramu tamnom.
Ja više volim no serafime
usana tvojih mekotu...
O, ondje ti ne brkaš ime
moje. I ne uzdišeš kao tu.
-.-
* * *
Čuh glas. Zvao me utješan.
Govorio je: "Dođi tu,
zavičaj pusti gluh i grešan,
ostavi zauvijek Rusiju.
Ruke ću ti od krvi sprati,
izvuć iz srca crn stid", - kaza,
«i novim imenom ću skriti
bolove uvreda i poraza".
No ravnodušno i spokojno
zatisnula sam rukama sluh
da ne bi riječju nedostojnom
oskvrnuo mi tužni duh.
(S ruskog preveo Fikret Cacan)
0 comments:
Objavi komentar