* * *
Tvoj bijeli dom i tih vrt ostavljam.
Neka bude život pust i pun svjetla.
Ja tebe, tebe u pjesmama proslavljam
kako još žena slaviti nije smjela.
Ti pamtiš prijateljicu najdražu
u tvome, stvorenom za njene oči, raju,
sad rijetku robu ja nosim na dražbu -
tvoju ljubav i nježnost na prodaju.
-.-
Osama
Mnogi je na me bačen kamen,
ni jedan više strah ne ulijeva,
i stupica postade toranj stamen,
najviši usred visokih tornjeva.
Zahvalna sam graditeljima svim,
neka im brige i žalosti minu.
Odavde zoru ja ranije spazim,
ovdje svetkuje zadnji trak pred tminu,
i često pokraj mojih prozora
slijeću i vjetrovi sjevernih mora,
i golub jede iz ruku pšenicu...
A kada ja ne dopišem stranicu,
božanstveno tad spokojna i laka
dopisuje mi Muze tamna ruka.
-.-
Pjesma o pjesmi
Spočetka ona žeže
poput vjetrića ledna,
zatim se na srce sliježe
kao slana suzica jedna.
Zlobno se srce gane
zbog nečeg. Tužno biva.
Ali te tuge polagane
zaborav još ne pokriva.
Ja samo sijem. U žetvu,
Pa što! već će doći novi,
tih žetelica vojsku sretnu,
O, Bože blagoslovi!
Da mogu slavopoje
činiti savršenije,
i svijetu dati što je
i od ljubavi vječnije.
-.-
* * *
Slab mi je glas, al' volja moja nije,
bez ljubavi čak lakše postalo je.
Nebo visoko, gorski vjetar vije.
i neporočne pomisli su moje.
Otiđe nesanica-bolničarka,
i ne mučim se nad sivim pepelom,
i sa zvonika ta kriva kazaljka
ne čini mi se smrtnom strijelom.
Kako nad srcem prošlost moći gubi!
Opraštam sve, pred oslobođenjem,
slijedeći zraku što titra u žurbi
po vlažnome bršljanu jesenjem.
-.-
* * *
V. Sreznevskoj
Umjesto mudrosti - iskustvo, hmeljno
piće koje ne utažuje.
A mladost bješe kao moljenje nedjeljno.
Da li pamtit ću je?
Toliko cesta pustih je pređeno
s onim koji mi ne bje mio,
toliko poklona u crkvi učinjeno
za onog što me ljubio.
Sad sam zaboravnija no sve zaboravne,
i tiho ljeta klize.
usne neljubljene, oči nenasmijane
neće vratit mi se.
-.-
* * *
Ja sam odbacila smješkanje,
leden mi vjetar usne briše,
jedna je nada od sad manje,
jedna će pjesma biti više.
I tu ću pjesmu ja nevoljno
dati na podsmijeh ruglu javnom,
jer duši mojoj sad je bolno
i teško u šutnji ljubavnoj.
-.-
* * *
O, to je bio leden dan
u Petrovom gradu čudesnu.
Zalazak - oganj purpuran,
polako sjena očvrsnu.
Nek' očiju on neće ovih,
i postojanih i proročkih,
neka sav život moj stih lovi,
molitvu usana ponosnih.
-.-
* * *
Ovako moljah: "Stišaj strasti
za poezijom pritajene!"
Ali će zemni zemlji pasti,
ja ne dočekah izbavljenje.
Kao dim žrtve što se neće
vinut na prijestol sila, slave,
već samo do pod noge slijeće
ljubeći molitveno trave, -
ovako, Bože, ležim nice:
hoće li taći žar nebesni
spuštene moje trepavice
i moju nijemost, muk čudesni?
-.-
* * *
N. V. N.
U ljudskoj je intimi ta zavjetna crta,
nju zaljubljenost, ni strast prijeći neće, -
neka se usta ljube usred muka smrtna,
a ljubav neka srca na komade siječe.
I prijateljstvo tu je preslabo i one
godine sreće što je uzvišena, vruća,
kad su nam duše slobodne, nesklone
za sladostrasna lagana klonuća.
Oni što streme njoj su - ludi, a tko je
dosegnut uspije – taj je slomljen tugom...
Sada si shvatio i zašto moje
ne kuca srce pod tvojom rukom.
-.-
* * *
Svježinu riječi, čuvstvo jasno
da izgubimo k'o slikar - gledanje,
zar nije isto glumcu glas, kretanje,
ili ljepota - ženi krasnoj.
A ne pokušavaj sačuvati
to što ti darova nebo samo:
mi osuđeni smo - i dobro znamo -
sve rasipati - a ne skupljati.
Odlazi sam, iscjeljuj sljepila,
da spoznaš što su, u času sumnjanja,
zluradost učenika i ruganja,
i ravnodušna gomila.
-.-
* * *
Svježinu riječi, čuvstvo jasno
da izgubimo k'o slikar - gledanje,
zar nije isto glumcu glas, kretanje,
ili ljepota - ženi krasnoj.
A ne pokušavaj sačuvati
to što ti darova nebo samo:
mi osuđeni smo - i dobro znamo -
sve rasipati - a ne skupljati.
Odlazi sam, iscjeljuj sljepila,
da spoznaš što su, u času sumnjanja,
zluradost učenika i ruganja,
i ravnodušna gomila.
-.-
9. prosinca 1913. godine
U dane sve najtamnije će
takva se svjetlost zgusnut.
Riječ poredbe se naći neće
za tvoju nježnu usnu.
Ako mi život čuvaš, ne smiješ
ni podizati zjene.
Od ljubica su ti svjetlije,
a smrtonosne za mene.
Sad shvaćam da ne treba riječi.
Po granju pahulje popale...
i ptičar mreže priječi
kraj riječne obale.
-.-
Rastanak
Staze strme večernje,
nikog da me prati,
zaljubljen, još jučer me
molio: "Zapamti".
A sad samo vjetrovi,
i povici pastirski,
i nemirni cedrovi
kraj voda izvorskih.
-.-
* * *
Peti je period godišnji,
i samo njega slavi.
slobodom posljednjom odiši,
zato, jer je od - ljubavi.
Nebo se više uznijelo,
lak obris skrio predmete,
i ne svetkuje više tijelo
ni obljetnicu svoje sjete.
-.-
San
Znam da si me snio,
san zato mene neće.
Fenjer je plavet lio
nad putom kojim krećem.
Ti vidje carskog grada
bijel dvorac kakvog nema,
i crnu šaru od ograda
kamenog zvonkog trijema.
I krećeš tad bez nade
u misli: "Brže, što prije,
O, samo da je nađem
i sretnem, dok još snijem".
Stražar pred kapijom svijetlom
viknuo ti je "Kuda!"
Škripanje leda i lom,
pod nogama se crni voda.
"Jezero, - misao sinu, -
i otok jezerski mali..."
Odjednom kroz mrklinu
plavi se plamen pali.
U bijedi danje bjeline
uz jauk si se prenuo,
i tada prvi put si me
imenom glasno zovnuo.
-.-
* * *
Pred proljeće ima takvih dana:
kad odmara se proplanak snježan,
i šumor veselo-suhih grana,
a topli vjetar gibak i nježan.
I tijelo se lakoćom ponosi,
i dom svoj gledaš začuđeno,
a pjesmu koju davno ne podnosiš,
sad kao novu pjevaš uzbuđeno.
-.-
* * *
Žutilo večernjega svjetla,
nježna je travanjska zahlada.
zakasnio si mnoga ljeta,
a ipak ja sam tebi rada.
Ovdje mi sjedni sučelice,
gledaj me veselim očima:
evo ti plave bilježnice -
s djetinjim mojim stihovima.
Oprosti što sam zbog žalosti
ja sunca premalo imala.
Oprosti što sam, oprosti,
prije tebe mnoge primala.
-.-
* * *
Dvadeset prvog. Noć. Ponedjeljak.
u magli prijestolnica stoji.
Smislio neki besposlenjak
na zemlji ljubav da postoji.
I od lijenosti ili dosade
svi žive tako, jer vjeruju:
sastanke žele, mrze zavade
i ljubavne pjesme pjevaju.
A drugima se otkriva tajno
i po njima tišina pada...
Na to sam naišla slučajno
i kao bolna sam otada.
-.-
* * *
Ne kao tajna i žali,
ni kao mudre volje kob -
Susreti naši su ostavljali
dojam da jesu sukob.
Od samog jutra slutih
ulaska tvog trenutak taj,
osjećala sam ruku krutih
naježenosti drhtaj.
I suhim prstima gužvala
pred sobom stolnjak šaren...
Ja sam već tada shvaćala,
kako je taj svijet malen.
(S ruskog preveo Fikret Cacan)
0 comments:
Objavi komentar