Zbunjenost
Kao što nalaže pristojnost,
došao si mi, uz osmijeh mek
i polulaskavo, polulijeno
poljupcem ruku taknu tek -
i zagonetnih, drevnih likova
u mene pogledaše oči...
Deset godina smrti, krikova
i sve moje besane noći
u tihoj se riječi sve slilo.
I ja sam je rekla – u prazno.
Otišao si, opet je bilo
u duši i pusto i jasno.
-.-
* * *
Za tvoju ljubav ja ne molim.
Na sigurno je smjesti sad...
I vjeruj tvojoj da nevjesti
neću u pismu prolit jad.
Al' primi mudre sad savjete:
neka pročita moje pjesme,
i neka čuva mi portrete, -
mladoženja to odbit ne sm'je.
Jer draže takvim je ludama
saznanje potpune pobjede,
već prijateljske sve besjede
i spomen onih nježnih dana...
A kada groša sreće zbroj
proživiš s tom dragom zlatnom
i duši već prezasićenoj
odjednom bude sve odvratno -
u moju uzvišenu noć
ne dolazi. Jer ja te ne znam.
I kako da ti pružim pomoć?
Za sreću ni ja lijeka nemam.
-.-
Navečer
Glazba je vrtom raznijela
same neizrecive more.
Oštro su mirisale morem
smrznute ostrige iz zdjela.
Tada mi reče: "Vjeruj drugu! -
I moje haljine se tiče.
Kako na zagrljaj ne sliče
doticaji njegovih ruku.
Tako se gleda ptice
i mačke, jahačice cirkuske...
Viri mu smijeh na oči uske
ispod te zlatne trepavice.
A tužni glas od violine
za dimom je, u daljinama:
"Blagoslovi to nebo sinje -
prvi puta si s dragim sama".
-.-
* * *
Svi smo tu pijanci, bludnice,
i kako nam je tužno svima!
Na zidovima cvijeće, ptice
žude za oblacima.
Iz tvoje crne lule suknu
dim čudan što se izvija.
Ja sam navukla usku suknju
da bih ispala vitkija.
Zaborav preko svakog okna,
a što je tamo - oluja il' mraz?
Na oči mačka opreznoga
sliči tvog oka izraz.
O, kako moje srce jada!
Je l' smrtni čas nas takao?
A ona koja pleše sada
sigurno stiže u pakao.
-.-
* * *
Posljednji susret bio nam je taj
na obali gdje smo uvijek se sretali.
Bio je visok Nevin vodostaj.
Od poplave su u gradu strepili.
Pričao je o ljetu i o tom
da je za ženu biti pjesnikom - rđavo.
Kako ja zapamtih visoki carski dom
s Petropavlovskom tvrđavom! -
Zatim da zrak nije bio za nas,
a kao Božji dar - tako čudesan.
I bila mi je dana u taj čas
posljednja od bezumnih - ova pjesan.
-.-
* * *
Nećemo piti iz te iste čaše
ni vodu, a ni slatko vino, niti
ljubiti se u rano jutro naše,
ni navečer kroz prozor motriti.
Ti dišeš suncem, mene luna plavi,
ali u jednoj živimo ljubavi.
Uvijek je nježni prijatelj sa mnom,
s tobom je vedra prijateljica tvoja.
Ali ja shvaćam strah u oku tamnom,
i ti si krivac moga nespokoja.
Mi susrete odužujemo svoje,
a mir naš sačuvat suđeno je.
Tvoj glas u mojim pjesmama se vije,
u stihovima tvojim lebdi moj dah.
O, ima plamen kojega ne smije
dotaknuti ni zaborav, ni strah.
I da znaš kako sad privlače mene
te tvoje usne suhe i rumene.
-.-
* * *
Pravu nježnost pomiješati nećeš
ni sa čim, ona je smjerna,
i uzalud mi brižno krzna mećeš
na grudi i ramena.
I uzalud si na riječi pokoran,
pripovijedaš o ljubavi prvoj,
kako ja znam svaki taj uporan
i nezasitan pogled tvoj.
-.-
* * *
Pravu nježnost pomiješati nećeš
ni sa čim, ona je smjerna,
i uzalud mi brižno krzna mećeš
na grudi i ramena.
I uzalud si na riječi pokoran,
pripovijedaš o ljubavi prvoj,
kako ja znam svaki taj uporan
i nezasitan pogled tvoj.
-.-
* * *
Do predsoblja ispratih dragoga,
stajala sam u zlatnome prahu.
Sa zvonika susjednoga
važni zvukovi se slijevahu.
Odbačena! Izmišljena riječ je ovo -
zar sam ja pismo ili cvijeće svelo?
Ali oči gledaju surovo
u zrcalo već potamnjelo.
-.-
* * *
Koliko molbi u voljene!
A razljubljena molbi nema.
Kako raduje voda mene
pod bezbojnim kad ledom drijema.
Kriste, pomozi! - stat ću lako
na pokrov, krhka kora tanka,
a ti mi čuvaj pismo svako
poradi prosudbe potomaka.
Da jasnu, izrazitiju
ostaviš sliku, mudri, smjeli.
zar slavnu ti biografiju
s prazninama bi nekim htjeli?
Preslatko je zemaljsko piće,
preguste mreže ljubav plete.
Jedanput moje ime bit će
u knjizi koju čita dijete.
I žalosnu priču saznavši,
neka se osmjehne lukavo...
Ljubavi i mira mi ne davši,
daruj me ovom gorkom slavom.
-.-
* * *
Svaki dan je po novom uzbuđen,
mirišu sazrele raži svežnji.
Ako si ti nozi mojoj suđen,
tada lezi, nježni.
Vuge klikću sa širokog klena,
sve do same noći se zanose.
Volim da ti od oka zelena
vesele razgonim ose.
Praporci na putu zazvoniše -
sjećam se njihova zvuka laka.
Spjevat ću ti da ne plačeš više
pjesmicu večernjih rastanaka.
-.-
* * *
Mili, ne gužvaj mi pismo svako,
pročitaj ga do zadnje riječi.
Dojadilo mi biti neznankom,
strankinjom koja put ti priječi.
Ne gledaj me gnjevnog lica,
ja sam voljena, ona tvoja,
nisam kraljevna, ni pastirica,
a ni monahinja nisam ja,
već ona sam u sivoj halji,
na tim petama lomnim...
Ali su uvijek vrući zagrljaji
i strah u očima ogromnim.
Mili, ne gužvaj mi pismo svako.
Ne plači o zavjetnoj laži.
U svojoj jadnoj torbi lako
na samo dno ih polaži.
-.-
* * *
Ja se tebe sjetim tek katkada
i tvojom se ne zanosim sudbom,
ali s duše pečat mi ne spada
beznačajnoga susreta s tobom.
Kraj crvenog doma tvog prolazim,
nad tom mutnom rijekom se crveni,
ali znam ja kako gorko gazim
spokoj tvoj u suncu obliveni.
Nek' se nisi nad mojim usnama,
moleći za ljubav, nikad svio,
neka nisi ni zlatnim pjesmama
muku moju ti obesmrtio, -
ja budućnosti tajne lovim,
gatam s večernjim plavim dobom,
i predosjećam taj susret novi
neizbježni susret s tobom.
-.-
* * *
Aleksandru Bloku
Pjesniku u goste dođoh.
Točno podne. I nedjelja.
Soba tiha i prostrana.
A mraz iza prozora.
I tamnocrveno sunce
nad rasutim sivim dimom...
Kao domaćin mučaljivi
jasno gleda na mene.
Njegove su oči takve
da ih svatko mora pamtit,
meni bolje kad, oprezna,
uopće ih ne gledam.
Ali razgovor se pamti,
dimno podne i nedjelja,
u visokoj, sivoj kući
kraj kapije morske Neve.
(S ruskog preveo Fikret Cacan)
0 comments:
Objavi komentar