Natpis na knjizi "Trska"
M. Lozinskom
Skoro od sjeni prekoletne
u času smaka svjetova,
primite darove proljetne
zauzvrat boljih još darova
da se ta, iznad svih vremena
neslomljiva i odana,
sloboda duše uzvišena,
a prijateljstvom uvijek zvana, -
osmjehne meni isto rada
k'o prije trideset ljeta...
I Ljetnoga parka ograda
i Lenjingrad pun snježnog smeta.
iskrsnu kao sred te knjige
u magijskih zrcala tmuši,
i ponad Lete što nosi brige
uskrsnula da trska šušti.
-.-
Lotova žena
I pravednik s Božjim poslanikom krenu
u goru crnu, sjajan i ogroman,
a nemir jasno prozbori kroz ženu:
još nije kasno, baci pogled poman
na kule crvene Sodome rođene,
trg gdje si pjevala, na dvor gdje si prela,
na prazne prozore te kuće uzvišene
gdje mužu milom djecu si donijela.
Pogleda; smrtnom okovane bolju,
gledati njene oči nisu mogle,
i prozirnom se tijelo stvori solju,
prirastoše joj k zemlji brze noge.
Od koga bit će oplakana ta žena,
zar tako malim se gubitkom čini?
U mome srcu neće biti zaboravljena,
jer dade život za pogled jedini.
-.-
Muza
1.
Kad noću čekam dolazak njen bodar
čini se, život visi mi na vlasi.
Što časti su, što mladost, što sloboda,
pred milom gošćom koju frula krasi.
I evo uđe. Koprena je spala,
i pozorno me motri pogled jasan.
"Danteu", pitam "ti si diktirala
stranice Pakla?" Odgovara: "Ja sam".
-.-
* * *
Neviđena jesen izgradila kupolu visoku,
zapovijed oblaku pade da kupolu ne tamni,
I divili se ljudi: rujansko doba na izmaku,
a kuda nestadoše oni studeni, vlažni dani?
Smaragdnom postade voda kanala zamućenih,
i kopriva, kao ruža, postade mirisa snažna,
bi teško od zora neizdržljivih, đavoljih, rumenih,
njih zapamtismo svi do konca naših dana.
Sunce bijaše kao hajduk da gradom korača,
i proljetna se jesen žudno privijala k njemu, -
kao da će se zabijeliti visibaba prozračna...
eto kada si ti prišao miran mom trijemu.
-.-
* * *
Dobro je tu: škripa, šuštanje,
svaka je zora mrazom silnija.
u bijelom plamenu se granje
ledenih sjajnih ruža svija.
Na raskošnom svečanom snijegu
trag skija, kao spomen to je
da u davnome nekom vijeku
ovuda prođosmo nas dvoje.
-.-
* * *
Dok jedni gledaju u drage oči,
a drugi piju sve do jutra orno,
ja pregovore vodim svake noći
sa savješću tom svojom nepokornom.
I govorim: "Ja nosim tvoje breme
preteško, znaš sama koliko ljeta".
Samo što za nju ne postoji vrijeme,
i za nju nema prostora ni svijeta.
I opet crna karnevalska večer,
zloslutni park, i spor kas konja mine,
i vjetar prepun veselja i sreće
dolijeće na me s nebeske strmine.
A iznad mene miran, dvorog pazi
svjedok...o, tamo, tamo neka budem,
po drevnoj pokraj paviljona stazi
uz onu mrtvu vodu i labude.
-.-
Pjesnik
B. Pasternak
On što se usporedi s konjskim okom,
iskosa gleda, vidi i poznaje,
i gle, kao briljanta vrelim tokom,
sjaje se mlake i led posustaje.
Mirno je u plavoj magli bunjište,
ivičnjak, brvna, oblaci i lišće,
prštanje kore, manevrirke pište,
drhtava ruka u krznu se stišće.
Odzvanja, grmi, nasrće, škrguće,
utihne naglo - znači, on je sam,
i plašljivo se šulja kroza pruće
da ne prestraši prostora nježni san.
I ovo znači da on traži zrno
u praznom klasju, on je sam, zar ne,
Darjalskoj ploči, prokletoj i crnoj,
došao opet s neke sahrane.
I opet prži moskovsko čeznuće,
daljinom zvoni smrtni praporac.
Tko zaluta dva koraka od kuće
gdje snijeg je do pasa i svemu konac?
Zato što dim usporedi s Laokoonom,
opjeva čičak u grobljanskoj sjeni,
zato što svijet ispuni novim zvonom
u prostoru tih strofa odraženih,-
nekim je vječnim djetinjstvom nagrađen.
Obiljem sjaja među planetima,
i zemlja bješe njegovim nasljeđem.
A on je razdijelio sa svima.
-.-
Dante
Il mio bel San Giovanni.
Ni poslije smrti on se neće
vratiti do Firence svoje.
Odlazeć taj se ne okreće,
takvome ja tu pjesmu pojem.
Noć, posljednji zagrljaji, baklja,
a vani sudba divljih vapaja.
On kletve posla joj iz pakla,
a mislio je na nju i sred raja.
A bos, u ruhu pokajanja,
on ne prođe ni svijeće upaljene
duž Firence svih svojih nadanja,
te vjerolomne, niske, koju sanja...
-.-
Majakovski 1913. godine
Ja te nisam znala s tvojom slavom,
pamtim tek tvoj osvit olujan,
ali, možda, danas imam pravo
spominjati davnih ljeta dan,
kad tvog stiha čusmo snažne zvuke
i glasova novih cijeli roj...
Nisu mlade dangubile ruke,
gradio si groznih šuma stroj.
Sve čega se taknu - činilo se
ne onakvim kakvo do tad bje,
to što rušio si - rušilo se,
osudom je tukla svaka riječ.
Usamljen i rijetko zadovoljan
šibao, nestrpljiv, udes svoj,
znao da ćeš slobodan i voljan
poći skoro u svoj veliki boj.
i već plima jake odaziva
čula se kao čitao si tad,
dok u oči kiša ti se sliva.
u žestoki si spor uveo grad.
i nikada još ne čuto ime
sleti kao u salu munje trak
da sad, kad se zemlja diči njime,
tek zazvuči kao ratni znak
-.-
Natpis na knjizi "Trputac"
Ne uopće umjetnik tajanstveni
što Hoffmannove snove on izbrazda -
priviđa mi se odnekuda vazda
tuđinskog proljeća trputac smjerni.
Svud rastao je i grad zelenio,
krasio svaki stepenik prohodni,
i s bakljom mi se pjevanja slobodnih
vraćala i Psiheja u dom mio.
A u nekom su dvorištu četvrtom
plesala djeca pod nekim drvetom
zbog jednonogog vergla uzbuđena.
Života zvona sva su tada tukla...
A mahnita me krv ka tebi vukla
po stazi što je svima dosuđena.
-.-
Lenjingrad u ožujku 1941. godine
Cadran solaire na Domu Menjšikovom.
Valove diže prolaz parobroda.
O, što je bliskije na svijetu ovom
od bljeska vitla i odbljeska voda.
Kao pukotina ulica se tamni,
na strujni kabel vrabac sjeda.
Od napamet svih šetnja nabubanih
taj slani ukus - isto nije bijeda.
(S ruskog preveo Fikret Cacan)
0 comments:
Objavi komentar