1920. Pučku školu polazio je u Kotoru, kao i gimnaziju do 7. razreda, kada mu je otac premješten u Podgoricu jer se Viktor nije htio upisati u Jugosokol.
1932. U lipnju je s vrlo dobrim uspjehom položio ispit zrelosti. Iz Podgorice objavljuje u nikšićkom listu “Slobodna misao” svoju prvu pjesmu Poslanica mrtvog i pjesmama surađuje u almanahu crnogorskih srednjoškolaca “Na krčidbi” i listu “Zeta”.
1933. Dolazi u Zagreb te na Filozofskom fakultetu upisuje povijest južnoslavenske književnosti i talijanski jezik s književnošću, a kao sporedne predmete: hrvatski jezik sa staroslavenskim, hrvatsku povijest i ruski jezik. Tijekom studija upoznaje se s književnicima Tinom Ujevićem i Ljubom Wiesnerom. Objavljuje pjesme u časopisima “Hrvatsko kolo” i “Hrvatska revija”.
1935. Objavljuje svoju prvu književnu kritiku o poeziji Jeronima Kornera.
1937. Završni diplomski ispit položio je 11. listopada. Piše o Pirandellu i Unamunu.
1938 – 1939. Talijanski zavod za kulturne veze s inozemstvom (Istituto nazionale per le relazioni culturali con l’estero) dodjeljuje mu jednogodišnju stipendiju te boravi u Rimu i stanuje u Città Universitaria i studira talijanski jezik i književnost.
1939 – 1940. Radi godinu dana kao knjižničar u Istituto di cultura italiana u Zagrebu. Objavljuje u Krležinu “Pečatu” i surađuje u dnevnom listu “Novosti”.
1941. Imenovan je 6. rujna suplentom (od 8. svibnja 1942. priznat mu je naslov profesora) Državne prve muške realne gimnazije u Zagrebu i dodijeljen je na rad talijanskom seminaru Filozofskog fakulteta.
Vjenčao se u crkvi Sv. Blaža 7. listopada s Mirom rođenom Ruhl.
Surađuje s pjesmama i književnim kritikama u časopisima “Savremenik”, “Pravica” i “Književni tjednik”. Prevodi novele, dvadesetak nastavaka Fogazzarova romana Malombra te kulturne vijesti hrvatske radiopostaje na talijanski jezik za talijansko-hrvatski tjednik “Preporod” (“Rinascitá”) na zamolbu književnika Antuna Nizetea te prevodi za državnu Novinsku službu.
1942 – 1943. U lipnju odlazi sa suprugom u Italiju. Prvo u Veneciji, a od travnja 1943. u Rimu, u Agenzia Giornalistica Italo-Croata, do njezina raspuštanja 8. rujna 1943, radi kao prevoditelj i član uredništva.
7. studenoga 1943. rodio mu se sin jedinac Klaudije.
1944. Nakon što su Amerikanci oslobodili Rim, postaje displaced person, pavši na teret UNRRA-e. Dobiva namještenje u protestantskoj američkoj ustanovi YMCA (Young Men’s Christian Association) u odjelu za slatkiše.
1946. U rujnu je dobio činovničko namještenje u Pontificia Commissione di Assistenza u Rimu, gdje je pokazao “kršćanski duh razumijevanja i ljubavi prema izbjeglicama i ratnim stradalnicima”.
U Rimu se susretao s Meštrovićem, Kljakovićem, Radicom, Wiesnerom te brojnim talijanskim slavistima i književnicima.
1947. Od rujna do prosinca, do odlaska u Argentinu, predaje na hrvatskoj izbjegličkoj gimnaziji u Bagnoliu kod Napulja hrvatsku i talijansku književnost.
Viktor Vida sa sinom Klaudijem u zoološkom vrtu
u Buenos Airesu 1959.
1948. Parobrodom Santa Cruz 21. siječnja dolazi u Buenos Aires. Započinje svoju suradnju pjesmama, književnim i likovnim osvrtima te feljtonima u mjesečniku “Glas sv. Antuna”, časopisu Franjevačke provincije Sv. Jeronima u José Ingenierosu.
1950. U ožujku dobiva posao državnog činovnika.
1951. Objavljuje prvu zbirku pjesama Svemir osobe te svoju prvu i jedinu novelu Tajno poslanje u “Hrvatskoj reviji”.
1952. Objavljuje prepjeve iz francuske lirike (Valéry, Supervielle, Michaux).
1954. U Zagrebu 20. travnja umire mu otac, a 1. svibnja i majka.
Objavljuje zajedno s Ivom Bogdanom knjigu Obrana hrvatske cjelokupnosti i javnih radnika, kao odgovor na knjige Vlaha Raića Hrvatska i Srbija. Prilog sređenju Podunavsko-jadransko-balkanskog sektora (Buenos Aires, 1953) i Životni problem hrvatskog naroda. Zašto Hrvatska mora biti narodno homogena država (Buenos Aires, 1953).
1956. Objavljuje svoju drugu knjigu, Sužanj vremena.
1958. 1. ožujka dodijeljena mu je nagrada za pjesmu Prozor na more kao najbolje pjesničko ostvarenje u antologiji hrvatskoga emigrantskog pjesništva Pod tuđim nebom (Buenos Aires, 1957) u iznosu 1000 dolara, kao i Antunu Bonifačiću za pjesmu Simfonija.
1960. U ožujku objavljuje u “Hrvatskoj reviji” svoj posljednji esej o talijanskom pjesniku Salvatoreu Quasimodu s prepjevima njegovih pjesama, a u lipnju svoje posljednje pjesme.
U nedjelju, 25. rujna 1960. u 9:15 skončao je pod kotačima vlaka. Pokopan je 27. rujna na gradskom groblju Chacarita u Buenos Airesu.
1961. U prigodi prve obljetnice smrti, 24. rujna, nad grobom mu je podignut spomenik za koji je slovenski kipar France Ahčin u bijelom mramoru izradio pjesnikov lik. Na grobnoj je ploči latinski natpis Ars longa, vita brevis.
Božidar Petrač
Iz knjige:
"Viktor Vida - Izabrana djela", Matica hrvatska, Zagreb 2011.
»Viktor Vida se kao pjesnik smrti, samoće i egzistencijalne zebnje te svojevrsnih elegija, dvostruki emigrant, i Hrvatske i hrvatske emigracije, na zemljovidu suvremenoga hrvatskog pjesništva pokazuje kao nezaobilazno, iznimno vrijedno i veliko pjesničko ime. Poseban i izvoran talent koji je teško svrstati u koji od pjesničkih pravaca, struja i usustavljenih poetskih modela. Ako je po strukturi stiha jednim dijelom blizak gričanima, Ujeviću, Wiesneru, Nikoli Poliću ili Alfireviću, drugim dijelom velikanima pjesničke riječi, Rilkeu, Valeryu, Ungarettiu ili Quasimodu, uspio je zadržati svoj osobni pjesnički rukopis, dok će ga pjesme kao Sužanj vremena, Staklena spirala, Ex voto, Elegija, Slavuj, Otrovane lokve, Večer navještenja i noć, Anđeo mrtvih, Smrt i preobraženje, Gorući grm, Rudnik, Svemir osobe, Bijeli prostor, Zov svrstati uz bok ponajboljih hrvatskih pjesnika druge polovice XX. stoljeća«.
Božidar Petrač
Isti izvor
0 comments:
Objavi komentar