Prolazio sam jednom kroz mnogoljudan grad
utiskivajući u mozak za buduću upotrebu
prizore njegove, arhitekturu, običaje, tradicije,
pa ipak, od čitavog tog grada sada se sjećam
samo jednog čovjek kojeg slučajno sretoh tamo
i koji me zadržo jer me je volio;
Iz dana u dan, iz noći u noć
bili smo zajedno – sve drugo sam odavno već zaboravio,
kažem, sjećam se jedino tog čovjeka koji se
strasno privio uz mene,
ponovo lutamo, volimo se, ponovo se rastajemo,
ponovo me drži za ruku, ne smijem ići,
vidim ga privijenog uz sebe, usne mu nijeme i drhtave.
0 comments:
Objavi komentar