SVATKO IMA SVOJU MALU ODGOVORNOST ZA KOTAČ POVIJESTI
Fenomeni najčistijeg antiterorizma počivaju na jednom zajedničkom principu: podnijeti sve svjedočeći svoj stav, ne upriličiti ništa što bi nanijelo biološku patnju drugačijem stavu
Piše: don Branko Sbutega
Ovih dana prvi program talijanske radio-televizije posvetio je tri večeri padru Piu iz Pietralcine, glasovitom franjevcu kapucinu, nedavno beatificiranom. U dva nastavka filma o njegovu životu bilo je moguće pratiti neobičnu sudbinu i uistinu nevjerojatna svojstva toga znamenitog franjevca.
Ono što je više možda protreslo i potreslo gledatelje, nisu bili čudotvorne i mistične moći i darovi, niti uistinu svetačka svojstva njegove osobe, koliko prikaz krajnje okrutnog otpora vis-a-vis lika i djela od strane moćnih crkvenih institucija i uglednih djelatnika. Padre Pio je pretrpio u Crkvi od Crkve i za Crkvu. Zašto?
Bez želje za sravnjivanjem osoba — a ipak — Vlado Gotovac je pretrpio u Hrvatskoj od Hrvatske i za Hrvatsku. Radomir Konstantinović u Srbiji od Srbije i za Srbiju. Lista imena i sličnih fenomena i kroz povijest i kroz sadašnjost je isuviše impresivna eda bi se radilo samo o analogijama.
Oporba u Crkvi
Što povezuje ove fenomene? Prije svega časnost tih osoba u njihovu javnom djelovanju i beskompromisna hrabrost i spremnost plaćanja svake cijene za obranu časnog doživljaja sebe. Beskompromisnost za koju se ne žrtvuje tuđe, nego vlastito tijelo, ali isto tako potpuna nespremnost žrtvovanja osobnih ideja i slobode njezina iskaza.
To su fenomeni najčistijeg antiterorizma, jer počivaju na jednom zajedničkom principu koji otprilike glasi: podnijeti sve svjedočeći svoj stav, ne upriličiti ništa što bi nanijelo biološku patnju drugačijem stavu. Ne usuđujem se ekskluzivitet ovog fenomena pripisati tek samo kršćanstvu, iako u Isusu osobno vidim najradikalnijeg svjedoka, ali sjećajući se Gandhija ili Dalaj Lame, nemam razloga njegovu protežnost ne sagledavati i u dubokim i planetarno širokim korijenima civilizacije kao takve. Uljudba je univerzalnog karaktera, ali ne nužno institucionalna.
Vidjeli smo u talijanskom serijalu o padru Piu kako je i u samoj Katoličkoj crkvi moguće biti njoj u oporbi. A zašto ne bi? Zajedništvo, ljudi, interakcije, duhovni, psihološki, materijalni interesi izmiješani, optimalne duhovne afirmacije, limitirane povijesne mogućnosti.
To Otajstvo zla i Zloga poput Otajstva dobra i Dobroga; razlučivi, a izmiješani, nesposobni poistovjetiti se, ali i te kako u čovjeku sposobni da se za trenutak prodaju istovjetnim. I tako, došli smo do nove riječi i staro-novog pojmovnog značenja: teror i terorizam. Obranimo Dobro, njegovu viziju, njegove slike i prakse koje ga donose. Promovirajmo i obranimo ga po svaku cijenu! Stop!
Ovdje počinje nesporazum: u cijeni, svijet se nije dogovorio oko cijene, a kamoli oko robe. Ono što zovemo demokratskim svijetom, svijetom osvojenih osobnih i kolektivnih prava, slobodnog tržišta robe i ideja, to je svijet kakvog takvog, ali ipak najboljeg dogovora i pravila oko utvrđivanja vrijednosti i isplata; no koliko god bio velik taj svijet i koliko god njegovi proizvodi obuhvaćali ovaj planet, praktično posvuda, njegova pravila za sada su obuhvatila tek jednu sumnjivu četvrtinu. Oscar Wilde reče jednom kako je cinik onaj čovjek koji zna cijenu svačemu, a vrijednost ničemu.
Stanoviti cinizam povijesnog trenutka se sastoji u tome da smo i mi u našim civilizacijskim krugovima i te kako dobro utvrdili cijene, ali mnogo manje utvrdili poredak vrijednosti. I tako se cijeloj zapadnoj civilizaciji događa da za osvjedočenu kvalitetu njezinih roba postoji planetarno tržište koje plaća cijenu, ali ne usvaja vrijednosti. Nesporazum nije totalan, no fatalan, jer počinje sve više destruirati.
Duboki sukob
Problem je lako riješiti, proglašavajući takozvane nesvjesne konzumente civilizacijski manje vrijednima ili nepodobnima i kad bi taj proglas rješavao problem, prvi bih ga izgovorio, ali ga ne rješava. Sukob je dublji. On je na razini pojedinca, ne manje nego na razini kolektiviteta. I teror je iskaz nemoći.
Navedena imena s početka ovog teksta i nenavedena imena, ali ne manjih osobnih kvaliteta, uporište su jednog osobnog uvjerenja kako se povijest ne da svesti na kolektivne fenomene, nego na osobnu odgovornost kojoj i ti, dragi čitaoče, tko god bio, što god bio, ipak i definitivno pripadaš.
Nitko te, pa ni moja svećenička malenkost, ne može odriještiti za malu odgovornost naše velike sudbine. Možda nemaš ni milosti ni hrabrosti poput nekih drugih i možda ti se čini lakšim pustiti kaplju vlastita života da teče niz vodu velike povijesne rijeke, pa što bude? Ali povijest nije produkt onoga (ili bar ne samo) kako nam čine, nego i kako činimo.
Teroristi svih zemalja, razjedinite se!
Slobodna Dalmacija, 23. rujna 2001.
0 comments:
Objavi komentar