Don Branko Sbutega, Sebedarja, KotorArt – Don Brankovi dani muzike, Kotor, 2007.
U pjesmama Sbutega nam se u početku predstavlja kao poklonik apstrakcije i bijega smisla – premda ne i poništenja smisla – između uzoraka formalne igre. Uzor za sve to nalazi u glazbi, koja je usprkos svojoj formi bijega čežnja za prisutnošću. Ili, prema opisu vlastite poetike u pjesmi Skala: »Na skali svemira / miso mi prebira. / Vidim tonove, / čujem sliku / razaznajuć u Praliku / obrise nježne, otiske sebe / i pružam ruku put zvijezda/ i bića, / vremena i bezvremena, / prostora i neprostora, / čežnjivu / da dohvatim Tebe.« O tome pjesnik govori u svom spisu O poeziji: »Tako pjevanje postaje verificiranje i versificiranje evidencije, ne otkrivanje nepoznatog, već otkrivanje posjedujućeg.« Sbutega teško odolijeva zavodljivosti rima čak onda kada one ne nude lak izlaz ili ako je to samo izlaz za nuždu, pa će završiti dugo nizanje stihova ovako: »Čekam sudbu neskrojenu / Što mi nikad stići neće / To je mog života sjena / Od nje sjene nema veće.«
»Ja sam mrtav sada vi ste bili prije«, stihom koji je je napisan u jedanaestom od njegovih Odraza, tj. niza od dvadeset i četiri soneta, Branko Sbutega (1952–2006) obraća nam se danas iz svoje smrti riječima namijenjenim trenutku susreta s čitaocem. One dokazuju da je autor pisao stihove s nakanom da jednom budu objavljeni: da mu pretpostavka postojanja primatelja nije puka retorička konvencija. Ovim nismo objasnili zagonetnost druge polovice stiha, »vi ste bili prije«, koji govori o tome kako su mu čitaoci živjeli prije njega kao što će živjeti i poslije, ali da se prava komunikacija odvija u zbilji koja nije ovozemaljska. Zamisao soneta nazvanih Odrazi, gdje pjesnik zaključuje poruku riječima »neću biti ništa«, čita se kao slika u zrcalu: stihovi iz prvoga soneta čitaju se u odraženom sonetu obrnutim slijedom, po kojem posljednji stih prvoga postaje početni stih odraženog soneta, pri čemu dolazi do drukčijega slijeda pa dakle i smisla stihova. Je li to Brankova poruka – i poruka cijelih Odraza, koji kao da stalno sučeljuju ovostrano gledište s onostranim, da ćemo s njim komunicirati kad njega više ne bude i da svaka komunikacija nužno miješa dvije zbilje jer »istovjetnim tijelom drugi život želiš?«
Opsegom nevelika, pjesnička ostavština don Branka Sbutege pokazuje više poetičkih rješenja i pjesničkih formi, počevši od soneta, strofne rimovane pjesme, do pjesama u slobodnom stihu. Ciklus soneta Odrazi, pisanih vjerojatno potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina, a nastalim na poticaj obnove soneta u suvremenom hrvatskom pjesništvu, pokazuje nam pjesnika obuzeta naporom da ekonomizira uporabu forme i verbalnu rastrošnost povezujući neke od važnijih, simbolički sažetih tema svog života. Disciplinu koju taj napor iziskuje valja vidjeti kao način koncentracije oko forme, gdje se ne može zapaziti utjecaj postmodernih iskustava sa sonetom u hrvatskoj poeziji u kojima dolaze često do izražaja humor i persiflaža. Važno je pritom napomenuti da tip samoodraženog, pa dakle i autorefleksivnog soneta što ga je Branko izmislio, treba u stanovitom smislu shvatiti kao postmodernu inačicu soneta.
Nema nikakve dvojbe da je Sbutegin kanconijer pisan po kronologiji njegova unutarnjeg dnevnika, gdje se doživljaji, uzbuđenja, izmjenjuju s usmjerenom meditacijom o suvremenim pojavama, pa mu tu padaju na um »ilustratori šizofrenija na mesarski način.« Političke prilike koje su se katastrofalno ubrzale oko njegova zavičaja Branko Sbutega je u svojoj poeziji posve interiorizirao – dosta je navesti sonete Obmana dana, Poređenja više nisu potrebita i Mrtvi su gradovi i pusta pasišta. Izrazi kojima se služi uzeti su iz repertoara apokaliptičkih slika biblijskih proroka, s općenitim zaključkom da su arhajska vremena skrenula rijeke prolivene krvi u našu suvremenost:
Poređenja više nisu potrebita
Krajolik ljepote scena je užasa
Gmazovi su javni orhideja skrita
Oluja se grči u šumu talasa
Stada raspršena a pastiri šute
Pasišta obrasla dračom i kukoljem
Savitljive palme postale su krute
Pronašo se prorok u vremenu boljem
Gazit nam je sada posred zmijskog legla
Lav se s jagnjetom nije udružio
Vremena su stara na nova nalegla
Mesija ko nikad da nije ni bio
Ali mi smo bili i još sada jesmo
Kada ja ne mogu bar ti pjevaj pjesmo.
Doista bogata asocijacija na nedavnu balkanofoniju noževa koja će ga navesti da se upita: »Ko je kriv za krv?«, da bi zatim u nekoliko stihova varirao asonantne riječi krivica i krv, koje govore o svojoj neporecivoj srodnosti. Idejom o ništavnosti života kao čovjekova pokušaja da se izvuče iz ništice bavi se sonet Kada se rodiš u nuli si sklupčan, jedan od rijetkih primjera crnoga humora u Sbutege, komu je ozbiljnost njegova poziva sudbinski izbor: »Vidjet ćeš, nula se pridoda nuli, / sve druge su brojke tek tlapnje puste, / u grobu nula pored nule truli, / zajednički dvije u grob se spuste.« U duhu iste ozbiljnosti napisat će Branko svoj pokornički psalam, Nemojte me podsjećati, i sam znadem, nigdje se ne utječući za njega toliko tipičnim subjektivnim obratima raspoloženja i tona. Iako su u tom Sbuteginu ispitu savjesti sve samooptužbe formulski jako općenite, starinski pokornički uzorak, poput neumoljive brojanice koja iz ispitanika izvlači krivnju ili ruha od kostrijeti koje spominje isposničku svrhu govorenja, daje iskazu snagu sedam puta ponovljenim pripjevom »Prosti mi Bože moje slaboće.« U tom pokorničkom psalmu, u kojemu kao da nadopunjuje jaki glas Gundulićeva prijevoda psalama, Sbutega je napisao svoju jedinu čisto pobožnu pjesmu, ali koliko rječitu odricanjem od osobnoga glasa!
Tri posljednje pjesme Sbutegina kanconijera, kojih bi datacija očito bila bliže našim danima, razvijaju ne više neizvjesnu slutnju bliske smrti. Sonet Opet na isti kamen sjela i gleda nalazi pjesnika u zavičajnoj kontemplaciji »gdje duša ni u ljepoti toj se ne da / oteti sjećanju na stravu iza gorja.« Ali to je, kaže Branko, tek »kratki predah u mom tvrdom hodočašću.« Sonet Skrivena u zoru augustovske žege označuje minulost ljeta koje pobuđuje »već jesenju sjetu« u stihovima pjesnikova nevoljkog oproštaja sa životom: »I gledah gdje zemlja zače čempres mlad / da nad mojim grobom gusti satka hlad.« I doista u posljednjim njegovim stihovima upućenim svima onima koji su ga voljeli, sjetu razbija ponovno probuđen prkos ljubavi, koja se kao univerzalna sveobuhvatna pojava uzdiže iznad pojedinačnih životnih slučajeva:
Spali me u srcu
a zatim raspi moj pepeo
gorama visokim
kroz oblake,
zelenim pašnjacima
vjetrom,
vodama okeana,
kroz kišu.
Tako ću pepelom,
kad rukama ne mogu
svijet da zagrlim.
Zvonimir Mrkonjić, Prijevoji pjesništva
Vijenac, Broj 360 - 361, 20. prosinca 2007.
0 comments:
Objavi komentar