Goranov vijenac za pjesnički opus i ukupan prinos hrvatskoj književnosti dodijeljen je 21. ožujka 2000. u Lukovdolu pjesniku, prozaistu, prevoditelju, esejistu, publicistu i uredniku Borisu Maruni. Tako je u sklopu 37. Goranova proljeća, tradicionalne pjesničke priredbe što se priređuje u rodnom mjestu Ivana Gorana Kovačića, laureata vijencem ovjenčao predsjednik Goranova proljeća i pomoćnik ministra kulture književnik Branko Čegec. Uz diplomu i vijenac Borisu Maruni dodijeljena je i novčana nagrada od 12 tisuća kuna. Obrazloženje prestižne pjesničke nagrade pročitao je član Prosudbene komisije dr. Krešimir Bagić pred brojnim ljubiteljima poezije, među kojima je bio i Zdravko Jelenović, savjetnik za kulturu predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića.
Obrazloženje uz dodjelu nagrade "Goranov vijenac" Borisu Maruni
Prosudbena je komisija jednoglasno odlučila 'Goranov vijenac', nagradu za pjesnički opus i ukupan prinos hrvatskoj književnosti, dodijeliti Borisu Maruni, uglednom pjesniku, prevoditelju, esejistu i uredniku.
U pet dosad objavljenih knjiga stihova (I poslije nas ostaje ljubav, 1964.; Govorim na sav glas, 1972.; Ograničenja, 1986.; Ovako, 1992.; Bilo je lakše voljeti te iz daljine, 1996.) Boris Maruna je izgradio prepoznatljivi i provokativni lirski rukopis koji krase izravnost pristupa temi, narativnost, metrička umješnost, intertekstualna aluzivnost, humor, ironija i nesentimentalni patriotizam. Važno je i za građansku i za pjesničku Maruninu biografiju istaknuti da je riječ o čovjeku koji je puna tri desetljeća proveo u izgnanstvu. On je, naime, među pjesnicima naše dijaspore vjerojatno jedini autor koji je kreativno nasljedovao recentna literarna iskustva i poetike Zapada te jedini čije lirsko pismo bitno obogaćuje i širi iskustveno polje suvremene hrvatske poezije.
Pjesma je za Marunu način osmišljavanja individualne egzistencije, a ne patetično područje u kojemu se dohvaća tzv. vječnost. Stvarnost je prostor kojim se bavi, s kojim komunicira, koji je materijal njegova pisanja. Stoga su njegove pjesme vrlo polemične i politične, ali uvijek životne. U njima se nerijetko susreću domoljubne emocije, spolne bolesti, terorističke ambicije, američki hamburgeri, utjecajne filozofske ideje itd. Lakoća kojom njegov lirski junak prikuplja i povezuje različite evidencije (zalazeći pritom i u tabuizirana područja) proistječe iz njegova nomadizma i uzrokuje resemantizaciju svih tekstualnih fragmenata. Konkretna posljedica orijentacije na trenutak u kojemu pjesma nastaje je evolucija životne filozofije i ključnih stavova Marunina subjekta. Lako je, primjerice, zamijetiti mijene u lirskoj konceptualizaciji njegova domoljublja. Na početku taj subjekt o Hrvatskoj govori u ljubavničko-melankoličnom tonu, nastavlja ironičnim stihovima poput Hrvati mi idu na jetra, da bi okončao elegičnim priznanjem Bilo je lakše voljeti te iz daljine. No, pritom se ne mijenja njegov odnos spram domovine nego se mijenjaju perspektive, diskurzivni likovi i intonacije njegova osvještavanja.
Lirski idiolekt Borisa Marune je ludičan, kolokvijaliziran i ležeran. Karakterizira ga sklonost anegdoti i jakoj humornoj poenti te narcisoidno osamljivanje pjesmina Ja. Ako bismo to pjesništvo naknadno pokušali 'uvrstiti' u hrvatski kontekst, pokazalo bi se da je po povjerenju u značenje i pesimistično svjedočenje o nesklonoj stvarnosti prispodobivo krugovaškoj poetici. Međutim, po ludičnosti, ironičnosti i svijesti o pripadnosti svijetu tekstova, Marunino se pjesništvo približava slamnigovskoj gestualnosti, ali i nekim kasnijim poetskim praksama ('frajerskoj poeziji' iz šezdesetih, poetici dosjetke iz sedamdesetih te postmodernoj opuštenosti osamdesetih godina).
Zaključno je moguće kazati da je pjesnički rukopis Borisa Marune - razvijajući se izvan matice - kreativno ujedinio raznolike stilske postupke i izričajne registre te postao jednim od uporišnih mjesta razumijevanje fin de siéclea hrvatskoga pjesništva. 'Goranov vijenac' samo je formalna potvrda te činjenice.
Prosudbena komisija:
Krešimir Bagić, Branko Čegec, Zvonimir Mrkonjić
Marunina zahvala
Laureat Boris Maruna zahvalio je na dodijeljenoj mu nagradi i podsjetio nas jednom gestom na svoj tridesetogodišnji život u političkoj emigraciji neposrednim obraćanjem publici s riječima "Gospodin Čegec mi je rekao da nemam što govoriti, ali budući da sam dobio i cvijeće, a u publici sjedi gospođa Štefica Nikolić, koja me je u Buenos Airesu godinama hranila, shvatio sam da jedino njoj dugujem ovo lijepo cvijeće".
Naime, dvadesetogodišnji Boris Maruna (Potprag na obroncima Velebita, 1940.) napušta domovinu s braćom u studenom 1960. i dolazi u Trst. U Italiji boravi sedam mjeseci te odlazi u Argentinu, gdje najprije živi u Cordobi, a od 8. svibnja 1962. u Buenos Airesu. Slijedi bijeg na Zapad od Italije, Argentine, Velike Britanije, SAD-a do Španjolske i natrag, kamo ga je vodila borba za slobodu i konačno rješenje hrvatskog pitanja u svijetu. U domovinu se vratio 23. kolovoza 1990. i nastavio u Zagrebu svoj plodonosni rad na umjetničkom i društvenom planu. Bio je po povratku ravnatelj Hrvatske matice iseljenika, potom od 1995. do 1997. glavni urednik "Vijenca", a zatim preuzima uređivanje "Hrvatske revije". Danas je ponovo ravnatelj Hrvatske matice iseljenika.
Diplomirao je i magistrirao u Los Angelesu studij angloameričke književnosti, a španjolske studije završio je u Barceloni. Pokraj književnog, publicističkog i političkog djelovanja u emigraciji se bavio i kompjutorima. U Americi sudjeluje u političkom i kulturnom životu hrvatske emigracije, posebice kao kandidat za VII. i VIII. Sabor Hrvatskog Narodnog Vijeća u ime Mjesnog odbora "Sinovi Slobode" i Hrvatsko-Američkog Kluba u San Pedru (CA).
Stalnom suradnjom u "Hrvatskoj reviji" Vinka Nikolića u Buenos Airesu i Barceloni te "Novoj Hrvatskoj" u Londonu, u kojima uz članke druge vrste ponajviše objavljuje svoje pjesme, Boris Maruna - prema prosudbama relevantne književne kritike - ostvaruje mjesto najznačajnijega suvremenoga pjesnika hrvatske dijaspore. Valja stoga nanovo iščitavati Marunina djela od prve zbirke "I poslije nas ostaje ljubav" (Buenos Aires, 1964.) objelodanjene u posebnom izdanju "Hrvatske revije" koja sadrži pjesme prognanog mladića nastale u Buenos Airesu 1963. i 1964., preko druge knjige pjesama "Govorim na sav glas" (München - Barcelona, 1972.), te treće "Ograničenja" (München - Barcelona, 1986.), pa do onih zbirki pjesama tiskanih po povratku u domovinu: "Ovako" (1992.), i "Bilo je lakše voljeti te iz daljine" (1996.) kao i posve dojmljive Marunine kronike "Otmičari ispunjena sna" (1995.).
Izbor iz poezije
KAD JE RIJEČ O POEZIJI
Na spomen mojoj majci
Ako mi netko dođe s time
Što je poezija
Ja mu redovito kažem da bih volio
Još koju godinu poživjeti u Sukošanu
Ili na jednoj razglednici
Filip Jakova i nadživjeti gazde
Ovoga vremena i da stvari nisu
Tako skupe danas
I ako mi moj sugovornik kaže
Da ta mjesta baš ne znače
Bog zna što
Da ne mogu izdržati usporedbu
S Monte Carlom ili obalom Waikiki
Ja ga samo pogledam
Povučem dim i odgovorim mu
Da je on u pravu
Jer je to u neku ruku točno
Istinito i prema tome
Lijepo
Ali kad je riječ o poeziji
Ja ću uvijek naći način
Da svratim razgovor
Na Sukošan i Filip Jakov
Premda to nisu vrlo važna mjesta
I danas mi dostaju da bih znao
Da je poezija poput ljudi
Bjesomučna gesta
U neizmjernom oku inače sasvim
Nepristranog plavetnila.
HRVATI MI IDU NA JETRA
Hrvati mi idu na jetra
Nikakvo čudo: družim se s njima
Već trideset i osam godina.
Kao prvo, svi se znadu.
Drugo, ostavljaju smeće za sobom.
Treće, u stanju su da vam probiju uši
S revolucijom i ženama.
Dim njihovih cigareta puni barove
U trokutu između Münchena,
Vancouvera i sidnejskih dokova:
U lijevoj mladi luk
U desnoj komad pečene janjetine
U džepu Katekizam hrvatskih kamikaza.
Dodajmo tome da uvijek nalaze
Ispriku za svoje postupke;
Kao veliki ruski državnici
Uvijek nađu prikladni savjet:
Zašto ne pišeš osjećajne pjesme?
Ti bi trebao biti borbeniji!
Od tebe smo s pravom očekivalo više.
Govore Hrvati.
Vi možete zajebavati poeziju,
Ali ne i mene, odgovaram ja.
I to je dovoljno da se uvrijede
- Bilo što je dovoljno da se uvrijede -
Zapale novu cigaretu i
Emigriraju nekuda.
Ponekad ih ne vidim godinama
Ponekad desetljećima.
Ja pokupim smeće za njima
I ugradim ga u sljedeću pjesmu.
Ne moram naglašavati da žalim
Što se tako lako vrijeđaju.
Ali hrvatski pjesnik ima pravo
I rodoljubnu dužnost
Da kaže što mu ide na jetra.
U mom slučaju to su Hrvati.
Možda je posrijedi ovaj panični osjećaj
Da su ti ljudi dio moje sudbine?
Možda je razlog u činjenici
Da polako ali sigurno gubim živce?
Možda.
Dopuštam razne mogućnosti, ali ne vidim
Nikakvoga razloga za čuđenje.
Summary
ON MARUNA'S RECEIVING "THE GORAN'S WREATH"
The jury has unanimously decided to award "The Goran's Wreath" for the poetic opus and for overall contribution to Croatian literature to Boris Maruna, a distinguished poet, translator, essayist, and editor. In his five published books of poetry (Even After Us There is Love, 1964; I Speak Loud and Clear, 1972; Limitations, 1986; Thus, 1992; It Was Easier to Love form Afar, 1996) Boris Maruna has created a recognizable and provocative lyrical expression noteworthy for a direct approach of the theme, narrative qualities, metric skill, intellectual allusions, humor, irony, and non-sentimental patriotism. For Maruna's civic and poetic biography it is important to stress that he had spent three entire decades as an exile abroad. Among the Croatian diaspora poets he is probably the only author who has creatively adopted the recent literary and poetic experiences of the West, and the only one whose lyrical writing has fundamentally enriched and expanded the experience of contemporary Croatian poetry. This is stated in jury's explanation on awarding "The Goran's Wreath" to Boris Maruna.
Resúmen
MARUNA CONDECORADO CON "LA CORONA DE GORAN"
La Comisión Calificadora decidió unánimamente otorgar "La Corona de Goran", premio por la obra poética y por la contribución total a la literatura croata, a Boris Maruna, poeta renombrado, traductor, ensayiata y editor. En los cinco libros de versos publicados hasta ahora (I poslje nas ostaje ljubav, 1964; Ovako, 1992; Bilo je lakše voljeti te iz daljine, 1996) Boris Maruna construyó un reconocido estilo lírico provocativo, adornado con un acceso directo al tema, la narrativa, la excelencia métrica, la alusión intertextual, el humor, la ironía, y un patriotismo no sentimental. Vale destacar para la biografía del ciudadano y poeta Maruna, que se trata de un hombre que vivió tres largos decenios en el exilio. "El es, en realidad, entre los poetas de nuestra diáspora, tal vez el único autor que siguió creativamente la experiencia literaria y poética reciente de Occidente, y el único cuya palabra lírica enriquece y aumenta el campo experimental de la poesía contemporánea croata", se lee en los argumentos junto a la otorgación del premio "La Corona de Goran" a Boris Maruna.
Izvor: matis.hr
0 comments:
Objavi komentar