Hrvatski pjesnici ne znadu za sreću, za veselje
Oni prolaze ulicom kao da idu na strijeljanje
Djeluju umorno kao službeni marksizam
Kao da ih progoni bezdušni psihoanalist
Smatraju stanovitom hrabrošću kad svoj materinski jezik
Nazovu hrvatskim
Ukoliko imaju novaca, skloni su čaši
Ukoliko nemaju novaca, čekaju da im netko plati
Mada to na prvi pogled može iznenaditi neupućene
Čitava je Hrvatska zapravo velika krčma s očajnim vinima
O ženama je najbolje ne govoriti
U takvim prilikama, kažem vam, Hrvati
Nije zahvalno biti vaš pjesnik
Što mogu pjesnici među vama
U najboljem slučaju stare ili postaju članovi akademije
I to prihvaćaju kao čast
Ne osjećam potrebu da vam dokazujem
Da je riječ o krčmi
Ali bez nade u ozdravljenje, čak i bez njihova imena
Na ovom ću mjestu spomenuti žene:
Vjerujem da su na toj kulturološkoj razini
Žene još očajnije
Naravno, njihova je poezija daleko od toga
Da bude zanimljiva
Njihova misao nema izlaza
Strahuju pred društvenim odnosima u Staroj Gradiški
Misle da to nije nužno najbolji način
Privređivanja
Dakako da nije
Odvažniji ipak završavaju tamo
Da bih se ja ponekad domiljao da oni dijele
Gnjevnu tišinu svoga naroda
I onda mislim kakvu tišinu, kakva naroda
Što vi uopće dijelite, Hrvati
Sigurno je samo da se hrvatski pjesnici lako gube
U sivu jesenskom zraku, sigurno je
Da su njihova jezera puna mrtvih labudova
(Pitajte Slavka Mihalića)
Bit ću iskren, ja ne zavidim hrvatskim pjesnicima
Ja sam ih prestao čitati ima dugo tome
Kako da prihvatim ljude na kojima
Već izdaleka možeš otkriti njihovu nervozu
Oči osuđene da bespomoćno gledaju svijet
Koji nije po njihovoj mjeri
Pa tako izgledaju vrste kojima prijeti izumiranje
U redu, pogledajmo sada moj slučaj
Ja se ne miješam u pitanja koja ih muče
Ja nemam vremena za njihove estetske probleme
Ja sam trijezan čovjek: moj kruh
Ne ovisi o poeziji
Moje žene uvijek imaju alternativu
Mogu ostati ili otići
Moja poezija je različita
Jer od čitave poezije mene zapravo zanima samo činjenica
Da sam ja svojom voljom, naglašavam svojom
Voljom, istinski predstavnik poratnog pokoljenja
Hrvatskih terorista
Molim, ja se ne ispričavam ni lijevo ni desno
Bitno je da pjesnici imaju svoju volju
Da stvore netšo što će ih nadživjeti, po mogućnosti nešto
S konkretnom poantom
Ja proučavam eksplozivne naprave i tehnike
Tražim uzglavlje pod koje bih podmetnuo svoje teoretske spoznaje
Ja sam didaktički pjesnik
Volim podučavati ljude
Ako čujete kako se netko grohotom smije dok hrvatski pjesnici
Potpisuju peticije na samrtničkoj postelji
To sam ja
Ja ne krijem, ide se za tim
Da se sustavno promijeni
Čitavo lice poezije
Da Hrvatska nađe svoju dušu
Da nam žene budu radosne
Da i onaj zadnji među nama konačno shvati
O čemu se radi
Ukratko, ide se za tim
Da se preodgoji hrvatske pjesnike
U tom smislu ističem u zaključku
Da ne znam ni imena stvorenju što ovih dana
Obavlja dužnost predsjednika
Društva književnika
Hrvatske
Reći ću samo ovo: Ako me kada sretne
Neka mi se ukloni s puta
Ja ću mu rado oprostiti njegov mizerni kruh
I njegovu poeziju
Mene ne zanima njegova poezija
Njega ne mora zanimati moja
Ali ako mu ikad dođe u ruke kao vrući krumpir
Neka bude oprezan
S auktoritetom koji mi daje tehnički priručnik
TM 31-200-1 nekonvencionalnog ratovanja
Ja mu poručujem: "Ovaj artefakt je iskuan.
Radi."
0 comments:
Objavi komentar