Između dvije obale rijeke
Ja sam već bila u posjedu
tajanstvene snage vjetra
i njegovih zakonitosti,
nevidljiva
među granama zagrljaja,
koji je govorio jezikom mrtvih.
Sve
više
se osjećajući
potpuno neizvjesno,
iako sam tamo,
gdje
smo stigli
na cesti najdaljoj od neba,
pronalazila najslađi mir.
Ti si imao mali znak
bijelu zastavu predaje,
i bagremovo lišće
zapleteno u kosi
koje si nosio već
duži dio puta.
Između dvije obale, rijeka
je šaputala tvoje ime.
Još uvijek smo bili živi
opipkujući se
čudesnim dodirima ruku
s kojima smo se mogli uspeti
sve do središta dana i noći,
ali bili smo tako daleko
kao zima
što je zaledila svoju iskrenost.
Prije jutra
Iz daleka
jutro dolazi
svojim prozirnim mineralima
gravirajući divlje cvijeće
beztežinsko, bestjelesno i neumoljivo.
Žive mu latice imaju toplu krv
i prizivaju nebo jer iskušenik
poput gnjevnih ptica nosi
svoju kosu na vjetru.
Iz prikrajka noć nadzire
plavetnilo neba,
priziva tamnu rupu,
uz romorenje rijeke.
Na mjestu
Vrijeme je
za čaroliju snijega,
za odbacivanje ovog dana
što se smjestio tamo gdje se ljube
magla i more, poput kamenja
zatvarajući ulazna vrata šutnje.
Sunce je visoko i slijepo
u magli gori jedna svijeća
i mi
potpuno skloni noći
koja silazi sporim koracima
i sa svojim beskrajnim oproštajima.
U mom balkanskom vrtu
Uporne ruže
u mom balkanskom vrtu
nikada vas nisam voljela.
Ali prepoznajem vaše tajne
i vaša naglost mi se čini
čista i ponosna u svom crvenilu.
Pobrinut ću se i za vas.
Imam ljubičaste pramenove
i pripadam moru
koje razbija svoje valovlje
upravo o moje grudi,
i vlakovi su ovde tužniji
od brodova u zoru.
Znam jednu luku
u kojoj pristaju zvijezde,
ali luka bezočnih ruža
ni na što me ne sjeća.
Pobrinut ću se za vas
i za crnog mačka,
ali ne tugujte previše za mnom:
već su me zarobile
mreže drugih nebesa.
Kalemegdan
Poznajem taj izvor
morske magle
što titra oko njegovih zidina
i mijenja koru vremena,
mahovinom prekrivajući alge.
Riječi što se otimaju
između stabala
još uvijek su žive,
gnijezde se
u dahu narančastog sumraka
i obilju zelene krvi
što teče žilama korijena
uronjenih u snijegu.
Tu je svako izgnanstvo
zabilježeno
u nenamještenim ožiljcima,
pjesma tu samo popunjava
konvoje i nezaustavljiva
jedva se nazire
iza riječi.
Nemam vremena danas
Pitate dopuštenje iz mojih grudi
dok se one raspadaju
u kutu mraka kamo me zovete.
Nemam vremena danas da mi ga otmete
i ono što vam nisam rekla otvara prozor
da ugledate sunce.
Opraštam
ukoliko budem od drugih utopljena
- kako je neobičan taj romor mora
što me obuhvaća iz daleka.
Iz bijelog
Tajno mjesto
u snijegu
pronalazim,
daleko od očekivanja,
kao njegova kći.
U dubini vjetra
oluja
ne sliči ni na što,
bjelina
koja živi s ljiljanima
dotiče me
i mi vezemo
udaljenost o udaljenost
uokolo
male praznine,
ta nepoznata bjelina
to sam ja.
Odsutnost
Stvari
pred
vratima noći
lelujaju
u nježnoj slutnji.
Iza prozora treperi
moja sjena, vračajući se
natrag u kuću
na pristojnoj udaljenosti
i smirena.
Nad nama se pojavljuje
mjesečev fosil
obasjavajući prazninu
u kojoj stojimo.
Ponekad
Ponekad se vidim
kako jasno nestajem u travi
ili mrtava kako ležim u suhom lišću,
zorno se čujem kako odjekujem
u svjetlu djeteline.
Za one koji se vraćaju nakon ljeta
nestalna sam stvar.
Samo prikupljam podatke,
čitam u noći,
poznajem tutanj praznine,
naučila sam se čak i nijekati
titansku moć tišine.
Mislit ću na drugo
Opet me rasplakala
zlatna kiša zalazećeg sunca.
Zamišljam more, i vidim
kako s gavranima letim zajedno,
snijeg pada,
neblagovana večera,
i ja, koja sam dvoje,
razmišljam o poeziji.
Podno maka
Usamljene daleko
poput otoka u zlatnom horizontu
gasnu riječi.
Ono što je nevidljivo
postaje let
prozirnog leptira
koji trepeće
tiho i brzo kao riba.
Svjetlost koja tone
najavljuje izgon između stabala,
sjećanje na jasmin
vjetar otima ruševinama,
svi znakovi su ekstremni,
upućuju na potop večeri
što se poput mača zariva
u jedno staro srce.
Nedužan redoslijed zvijezda
pobrkao je načelo s krajem.
- Dala sam mjesec
za jednu zalutalu ružu
pondno maka
u trenucima smiraja.
(Preveo Vinko Kalinić)
0 comments:
Objavi komentar