Hodam danju i noću
kao opustjeli park.
Hodam danju i noću među sfingama
što popadaše iz mojih očiju -
gledam nebo i njegovu travu koja uči pjevati,
gledam polje ranjeno u velikim krikovima,
i sunce posred vjetra.
Grlim svoj šešir, pun posebne svjetlosti,
milujem vjetar po leđima,
vjetrove što prolaze kao tjedni,
vjetrove i svjetla nalik plodovima i žeđi krvi,
kad se noć spušta na kuće
i kada miris karanfila kruži oko svoje osi.
Zauzimam mjesto, kao pjev ptica -
to je dalek napor i hladna magla:
padam kao vjetar na svjetlost.
Padam na svoju dušu.
Evo ptice čudesa,
evo tetoviranih šara moje tvrđave,
evo moja pera nad morem koje viče zbogom.
Padam iz svoje duše.
I razbijam se u komadiće duše nad zimom,
padam iz vjetra na svjetlost,
padam iz goluba na vjetar.
0 comments:
Objavi komentar