Čileanski pisac hrvatskog podrijetla, najčitaniji pisac hispanističkoga svijeta, Antonio Skármeta primio je 2003. u Barceloni prestižnu nagradu Planeta* za roman Pobjednički ples . Narod smo sklon svojatati svaki uspjeh (što je vrlo ljudski) čak i onda kad bit tog uspjeha ne poznamo - a upravo Antonio Skármeta nema smisao za svojatanja prema podrijetlu
Ako je suditi prema životopisu, posebice onom dijelu koji govori o dječakovim ranim godinama, nije bilo mnogo vila i suđenica koje su trebale razvidjeti pitanja budućnosti malog Antonia, unuka u obitelji hrvatskih useljenika Skármeta, koji se rodio u Antofagasti 7. studenoga godine 1940. U takvim prigodama svojevrsna mala prednost bila je da je ipak muško, a što je u konkretnom slučaju značilo da je momčić već zarana mogao raditi kao dostavljač. Bilo je to zanimanje kojim je napredovao u ranoj mladosti provedenoj u Buenos Airesu (za poneke Hrvate iz Čilea to je, dakle, bila dijasporina dijaspora). Ipak, hrvatska obitelj Skármeta odlučila se vratiti kući, a to znači da se vratila u Čile, ali taj put u Santiago. Tamo je Antonio pisao, studirao, kreirao i igrao u lutkarskom kazalištu, putovao Južnom Amerikom - onom istom u koju su Hrvati dolazili krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, često ne razlikujući daljinu u koju su stizali ni po činjenici da ih je sudbinski pogodila siromašnija od dviju Amerika. Ili bar neizvjesnija. Njihovi životopisi poslije će pokazati: i zanimljivija. Ako su imali sreće da život potraje. U onom Antonia Skármete događale su se mnoge zanimljivosti - ponekad su podsjećale na onu poznatu kletvu Dao Ti Bog da živiš u zanimljivu vremenu , ponekad su bile rezultat osobna političkog izbora, ali ponajviše rezultat trajna umjetničkog (književnog, kazališnog, filmskog, radiofonskog) i profesionalnog (sveučilišni profesor, diplomat, gost predavač.) uspjeha. Uglavnom, putujući prema statusu u kojem se o njemu ne pišu samo kritike nego cijele knjige kritika, Skármeta je počeo šaljivom pjesmicom nagrađenom na radijskom natječaju dok je prvi put bio u svojoj argentinskoj dijaspori. Od tog je vremena čini se najvažnije zapamtiti taj smisao za šalu koja će se u njegovu kasnijem književnu djelu razviti na osobit način, prema cinizmu, ironiji, humoru, prema toplom i preciznom pristupu sažetog prihvaćanja pojava. Bilo je to vrijeme u kojem je volio šport, pop glazbu, Nerudu, kazalište i mnogo toga što će se poslije moći prepoznati u njegovim proznim djelima. Početke su označile zbirke priča od kojih su pojedine priče adaptirane za kazalište, prevođene na engleski, nagrađivane... U 21. godini postao je profesor latinskoameričke književnosti i filozofije, predavač na fakultetu na kojem je studirao, urednik poznatih časopisa i politički angažirani građanin koji je svoje simpatije prema Allendeu i proletarijatu izražavao brojnim aktivnostima u sklopu radikalne partije kršćanskih demokrata (MAPU). A onda je došlo vrijeme u kojem mladi Skármeta nije pristajao na Čile s Pinochetom kao jedinim izborom. To ga 1973. odvodi u drugu emigraciju: preko Buenos Airesa u Zapadni Berlin. Život će te činjenice poslije ponešto revidirati u praksi, a Skármeti je sredinom osamdesetih bilo dosta emigracije. To bi bio skraćeni oblik biografije.
Što se književnosti tiče, u Latinskoj Americi šezdesetih godina ona je obilježena boomovskim razdobljem, i Skármeta piše zbirke priča kao što su Gol na krovu, Zanos, Slobodno bacanje i druge. Iako ga smatraju predstavnikom boomovskog smjera, otklon od booma pripada mu još više. Tako upravo njegovim prvim romanom Sanjao sam da snijeg gori 1975. počinje postboomovsko razdoblje. Sam Skármeta radije je govorio o hiperrealizmu, a u literaturi to je značilo otrgnuti se posvemašnjem pesimizmu, egzistencijalizmu bez ljubavi, životu bez veselja kako bi sve to zamijenio mirenjem sa životom, elementima fantazije, promicanjem kolektivnih vrijednosti a u nekim djelima i kolektivnog junaka. Piše nove romane: Idemo dalje, Pobuna, Nerudin pismonoša (Žarka strpljivost). Nerudin pismonoša postao je predložak za vrlo uspješni film Poštar, a filmska umjetnost i radio drama prostor su novog zamaha u Skármetinu stvaralaštvu tijekom njegovih berlinskih godina.
Prijevodi na hrvatski
Nedavnom pojavom romana Pjesnikova svadba na hrvatskom jeziku (V.B.Z., Zagreb, 2003.) i svojedobnim objavljivanjem Nerudina pismonoše (Naklada Erasmus, Zagreb, 1999.), oba u prijevodu Marije Roščić, Antonio Skármeta je uspio dostići broj od dva romana kao i Ramón Díaz Eterovic i na taj način biti jedan od najprisutnijih autora hrvatskog podrijetla sa španjolskoga govornoga područja. Uostalom, o tome gdje je sve moguće tražiti hrvatske korijene u Hrvatskoj se mnogo govori, a malo čini glede upoznavanja i rasvjetljavanja. S izuzetkom biblioteke DHK Relations koja je nastojala pronaći u svijetu ljude i djela koje bi vrijedilo upoznati i s obzirom na pripadnost pridjevu hrvatski i bez obzira na njega, brzina kojom se takve stvari kod nas izučavaju je takva da je moguće reći kako se trenutno uspješno nosimo s vremenom Marca Pola, a ostali kad dođu na red. Ne učine li sami više nego im to Hrvatska svojom aktivnošću trenutačno pruža, teško mi je ustvrditi takve činjenice bez određene doze cinizma. Ponajprije zato što smo narod sklon svojatati svaki uspjeh (što je vrlo ljudski) čak i onda kad bit tog uspjeha ne poznamo. A upravo Antonio Skármeta nema smisao za svojatanja prema podrijetlu. U određeno vrijeme života (bliže mladosti) imao je sklonost za ideološko bratstvo, a gdje se sve to sabralo danas trebalo bi pitati samog autora.
Poštarov Skármeta
Iako je naslov Nerudin poštar moguće pročitati ponajprije kao iskaz o poštaru kojeg je imao Neruda, riječ je o poštaru koji je imao svoga Nerudu. Riječ je o otoku kao prostoru koji sebe ponajprije omeđuje, a onda u granicama svoje strogosti razgrađuje i relativizira sve što je ljudski moguće promijeniti i prilagoditi tako da ni prostor ni ljudi ne mijenjaju svoju bit. Na Isli Negri Neruda je odlučio provoditi vrijeme odmora ili stvaranja, vrijeme zbog kojeg je otoku bio nužan poštar. Mjesto koje je primalo poštu samo za Nerudu. Čovjek zaposlen zbog Nerudine nazočnosti uglavnom je trebao znati čitati Nerudino ime i adresu. On se odlučio i za Nerudine stihove. On se odlučio za Nerudu uopće. Pronašavši djevojku osvojio ju je preko Nerude. Ili je Neruda preko poštara osvojio djevojku za svog poštara? Koga je voljela djevojka čitajući ono što je pisao Neruda i potpisivao poštar u tom odnosu? To je znala ponajprije realistična djevojčina majka, mjesna krčmarica i kao takva jedna od institucija otočkog društva. To je društvo o kojem Skármeta svjedoči iz perspektive i simpatija u borbi između Allendea i Pinocheta, ali otok je trajniji i zaštićeniji od svakog naleta valova. Svaki otok prijeti povremeno postati ameba koja se odlučila podijeliti, ali je svaki unaprijed odabran akvarij koji preživljava ma koliko mu mora stijene ispiralo. Naoko krhki praoblik otok dočekuje Nerudu i nakon faze međusobnih utjecaja, navika i utvrđivanja novog starog poretka i otoka i Nerude - cjelina je srasla ne bi li ponovno stajala nasuprot svijetu drugih obala. Roman Nerudin poštar djelo je duhovite i duhovne ljubavi sa svakim svijetom koji može posvjedočiti svoju osobitost. A nju može posvjedočiti svaki otok ma kako se nezanimljivim činio. To je prostor koji došljak mora prihvatiti i nastojati da otok prihvati njega. Da je u Nerudinu poštaru otok nestao iz Skármetina stvaralaštva možda bi bio mnogo manje vrijedan pozornosti. Možda ne bi u njemu trebalo tražiti ni Brač ni Skármetu koji bi u nekoj budućnosti mogao zaposliti poštara ma gdje poželio osmišljavati vlastito vrijeme. Ili traženje u vlastitom svijetu postaje intenzivnije što je taj svijet dugotrajniji? Nešto pripada i magičnoj privlačnosti riječi zbog koje unuci ne zaboravljaju djedovinu čak i kad je ne poznaju. (Kako tu činjenicu često ističu pisci teško je znati je li to dio zanata i talenta ili samo činjenice da ih se češće nego druge o tome pita.) Kad su u pitanju hrvatski iseljenici i njihovi potomci rođeni bilo gdje u svijetu uvijek je moguće prepoznati ponešto od one biblijske prispodobe o stvaranju svijeta. U početku bijaše riječ. Riječ ostaje i kad ničeg poslije nje nema, kad se nema novca za kartu u bajkovite predjele mladosti njihovih predaka. A neupoznati predjeli mogu samo ostati bajka. U svakom slučaju najvažnije u tom poretku stvari jest činjenica da postoji generacija kojoj je moguće pričati. Generacija otvorena za riječ (privilegij koji budućnost, čini se, neće poznavati). Razgovarajući danas o Skármeti ili o bilo kojem drugom uspješnom literarnom stvaratelju s bilo kojeg od kontinenata na koje su Hrvati projicirali svoje snove o ekonomskoj emancipaciji, upravo upoznajemo tu generaciju koja je bila otvorena za riječ i kojoj je imao tko pričati.
Romantično i duhovito - otoci sjećanja
Prema javnom priznanju Antonia Skármete, on je od svojih predaka (Bračana u Čileu) naučio da doseljenici imaju sasvim prirodan talent za određeno "deformirano sjećanje koje vodi stvaranju književne tehnike u kojoj se stvari istodobno taje i prikazuju". U daljini i vremenu izgube se detalji sjećanja pa ona (sjećanja) žive u oštrim oblicima bez obzira na to odnosila li se na događaje ili snove. "Nešto je i istina od svega što ljudi govore", reći će jedan od njegovih likova, a upravo na tom nečem od istine počinje njegovo autorsko istraživanje.
Roman Pjesnikova svadba Skármeta smješta na navodno izmišljeni otok Gemu na Malicijskoj obali (jer i osim svih izmišljanja to je ponajprije preimenovanje), a zbivanja počinju krajem XIX. stoljeća. Suvremenim, modernim rječnikom i paralelizmom radnje bliskim filmskim tehnikama, autor će opisati zbivanja na Gemi i u Monarhiji iz čijeg se jedinstva Gema želi izdvojiti na jednako nemoguć i naivan način na koji shvaća i jedinstvo s dalekim središtem te Monarhije. Granice stvarnosti ponekad se čine slabijima od granica snova, ali o tome što je jače teško je suditi jer se događaju neke urote, ljubavi i smrti iza kojih je jasno da je smrt od sna i smrt od stvarnosti jednako beskonačna. Samo, poslije smrti više nema onih koji su mislili da postoje razlike pojašnjenja o uzroku. Kao što je u Gemi lako prepoznati stvarne hrvatske otoke čije je vinograde, posebice u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća, poharala filoksera tako je i u godinama koje autor spominje moguće naslutiti predtekst koji uz stvarnost ima obveznu dozu romantike. Da bi se otišlo daleko i zauvijek jedno nije dovoljno. Štoviše, razum nije obvezna kategorija njegovih junaka, a nije to ni život ako ga se moglo izbjeći, prekinuti, poništiti... U prostoru označenom mnogim preranim smrtima i odlascima romantika je nužna da bi se stvarnost mogla podnijeti. Politički i ljubavni razlozi zato podjednako participiraju u toj stvarnosti, jer upravo u njima logika teško nalazi uporište.
S jedne strane izoštrena, a s druge izblijedjela sjećanja bračkih predaka autor je susreo u rodnoj Antofagasti i uvelike podsjećaju na fovističke slike u kojima žestoke i izrazite plohe egzistiraju jedne do drugih, a život pronađe ljepilo i za nedodirljive svjetove. Rekonstruirajući iskorake mnogih predaka današnjih Čileanaca s Geme, Skármeta je stvorio svijet napuštene zgrade veletrgovine. To je zgrada snova koja nije stigla ispuniti svoju svrhu, ali to ne znači da i neće. Sadašnjost je samo prolaz za san koji smješten između prošlosti i budućnosti ima ili legendu od ispunjenja ili nadu u mogućnost. Razumio ih je dovoljno dobro i precizno da bi o njima pisao na granici romantike i smijeha, ne tražeći logiku u zbivanjima ali ne zatajivši nelogičnosti s kojima se susretao i za koje je znao da nemaju objašnjenja u racionalnom. Zato smijeh postaje spas u nevjerojatnom. U potpunosti svjestan činjenice da piše osobno viđenje jednog iskoraka i svijeta o čijoj je prošlosti slušao i čija sadašnjost nije mogla bez te daleke prošlosti s neke obale koja je trajnim pričanjem gubila obilježja stvarnosti, autor je smislio izraz "skarmetizirana verzija" da bi opisao, ispričao se, nasmijao i sa svim mogućim simpatijama odužio, između ostalog, i dijelu svoje osobnosti koju je mogao pronalaziti samo u pričama. A priče su se od stvarnosti udaljavale u suglasju s vremenom koje ih je sažimalo u znakove prošlosti. Prostor je uvijek bio jednako dalek. Roman Pjesnikova svadba autorovo je sažimanje vlastitog krajolika u kojem romantizam pričanja biva usađen u suvremenost života. U njemu je ponešto od stvarnosti, kritike i snimke stanja suvremene Hrvatske, Čilea, politike, Crkve - svega što može poslužiti slici iseljeništva ili slici autora o sebi u njima. Pisano s mnogo ljubavi koju je moguće trajno podnijeti samo vezanu uz smisao za duhovito. I koju, kao i u slučaju na hrvatski prevedenog romana Nerudin pismonoša smješta na otok. U oba slučaja on omeđuje granice prošlosti da bi izdvojio svjetove ljubavi, politike i stvarnosti kojima smrt oduzima strast. Ostaju otoci sjećanja čiji je smisao možda pogubio, ali ne i svrha. Ostaje roman koji je izvrstan izbor za Skármetu među nama.
Kako biti otoku more
Ima jedna nikad dovoljno (ili samo: nikad otvorena) tema u hrvatskoj književnosti koja bi analizirala vrijeme represije i njezin odraz na hrvatsko književno stvaralaštvo. Mi nikad nismo imali globalno značajnih disidenata, samizdat je ostao u pokušajima, a devedesete nisu otvorile nikakve skrivene korice iz kojih su navrli skrivani romani, priče, eseji. Dakle, riječ je o vremenu u kojemu je autocenzura bila vrlo pomno (svjesno i nesvjesno) ugrađena u kodove hrvatskog književnog stvaralaštva do 1990. i svi oni koji su svoje disidentstvo osjećali kao osobni tajni ili polujavni izbor u odnosu na vladajući politiku uglavnom su govorili kodiranim jezikom. (Disidentske devedesete bile su upravo obrnute: autodestrukcija za razliku od autocenzure bila je ponekad dovoljna da bi se stjecao glas i položaj disidentstva.) Ponajprije se to moglo vidjeti u pjesništvu, a onda i u drugim književnim vrstama. Za razliku od te vrste stvaralaštva koje je najčešće završavalo u hermetizmu, svijet simbola karakterizirao je ona stvaralaštva koja su se (ponekad na rubovima diktatura) oblikovala kao svojevrsni pogled na svijet. Istodobno korespondirajući sa svijetom i odmičući se od njega. Svjetovi koje su pisci izgrađivali svojim simboličkim djelima uglavnom nisu bili mjesta koja bi netko izabrao za vlastiti život - bila je riječ o sudbini, nametnutosti, putu s kojim najčešće nitko nije u suglasju, mnogi su ravnodušni. Možda je sve to preveliki uvod da bi se, prema onoj poznatoj formuli reklo: e, riječ je o nečem sasvim drukčijem. Ili ne baš sasvim. Ali to je sudbina svakog situiranja određenog djela u kontekst u koji bi rado bio smješten. Ma što ono " rado" značilo. Uostalom, situiranje i izmicanje situiranja iz uobičajenih formula i svojevrsnih križaljki, put je nužan kad su u pitanju velike umjetničke i zanimljive ljudske osobnosti. U tom smislu i djelo i biografija čileanskoga književnika hrvatskog podrijetla Antonia Skármete mogućnost je koja ne pristaje na jednostavnost biografske metode i umjetnička osobnost koja svojim stvaralaštvom i prikriva i istodobno pokazuje što se sve iz biografske jednoznačnosti prelilo u stvaralačku kompleksnost. Skarmeta ne čezne ni za jednim od određenja koja izviru iz biografije, štoviše, nastoji im se "maknuti s puta" preferirajući politička i umjetnička uvjerenja univerzalnog jezika, s jedne strane pravednijeg svijeta, s druge strane visokih stvaralačkih dostignuća. Hoće li i kada doći vrijeme da ta viđenja, kontekstualizirana u jedno drugo zemljopisno okružje koje je, kao i ovo hrvatsko prolazilo svoja razdoblja revolucija i kontrarevolucija, ideoloških uzleta i zabluda, rezignacija i smirivanja, uspoređujemo i valoriziramo, da zanemarujući zemljopisni kontekst čitamo usporedno Skármetu i Novaka ili Šegedina, Eterovica i Pavličića, da razmišljajući o hrvatskoj književnosti podjednako možemo navesti primjer autora s Brača i Visa bez obzira na to živio on u Zagrebu i Splitu ili u Santiagu i Sydneyju. Ponekad smo blizu svjetskosti (za kojom tako često patimo), ali je zbog blizine uglavnom ne prepoznajemo. Skármeta je jedan od takvih primjera. Ponijevši titulu najčitanijeg autora hispanoameričkog svijeta Skarmeta je potvrdio univerzalnost svojega umjetničkog stvaralaštva koje domovina njegovih predaka tek upoznaje. Ali kako predstaviti uspjeh koji je od one vrste koja samu sebe predstavlja ukupnim djelom? Upoznavanjem djela koje je uspjeh postiglo. Približavanjem tako bliske mješavine ironije i romantizma koja bi u usporedbi s hermetizmom određenog vremena hrvatskog književnog stvaralaštva imala što poručiti ne samo na planu talenta nego i na komparativno osmišljenim paralelama. Uostalom, mi rado prihvaćamo neko ime na razini naših u iseljeništvu. Ali izbrisati im onu poštapalicu o iseljeništvu i pretvoriti ih u stvaratelje na nekom drugom jeziku pa onda ocijeniti njihovo djelo - to zasad ne prihvaćamo. Možda je, kao kad je književnost u pitanju, vani više nego što očekujemo i nego smo voljni prihvatiti. Nije to jednostavni strah da bi autori kao što je Antonio Skarmeta mogli pomaknuti izmišljene veličine na uvriježenim ljestvicama vrijednosti. Nego je to pitanje onih otoka koje ne priznajemo ni kad ih živimo. Ili kad smo im more. Čini se da je teže od otoka biti more.
Bilješke
* Čileanski književnik hrvatskoga podrijetla Antonio Skarmeta primio je 15. listopada 2003. u Barceloni prestižnu nagradu Planeta u iznosu od 601 tisuću eura. Nagradu je dobio za roman El Baile de la Victoria (Pobjednički ples), čija je radnja smještena u vrijeme režima Augusta Pinocheta. Nagrada Planeta je utemeljena 1952., te nakon Nobelove nagrade nudi laureatu najveći novčani iznos i dodjeljuje se piscima španjolskog jezičnog područja.
Grozdana Cvitan
Izvor: matis.hr/zbornici, 2004.
0 comments:
Objavi komentar