Vjerovah da mi svjetlost bješe dana,
a sad se vidim u tmini bez kraja.
Sunčana vatra i radost zvjezdana,
pjena ognjena, od čežnje, od sjaja.
Lagana krv i mogranj* zaobljeni:
dahtanje snažno bez obrisa i sjene.
Napolju, svjetlost u svjetlost sahranjena.
Znam, samo tama obasjava mene.
Jedino tama. Bez neba. Bez zvijezda.
Bića. Oblici. Opipljiva tijela
u nutrini zraka kojem nema leta,
u nutrini stabla nemogućih djela.
Plavkasti kruži, strasti u crnini,
a zubi željni da budu obojeni.
Mrak opće mržnje svuda u mrklini.
Tjelesa kao zdenci zatvoreni.
Prostora nema. A smijehu ni traga.
Već je nemoguće letjet u visinu.
Srce bi htjelo da postane snaga
koja razgoni uzanu crninu.
Tijelo bez smjera što s talasom juri
u noć zlokobnu, u noć poharanu.
Kakva bi zraka mogla prodrijet u nju?
Tražim. Al nigdje niti traga danu.
Samo pesnice stisnute se sjaju,
blistavi zubi vrebaju iz tmine.
Zubi i pesnice svud, u svakom kraju.
Više od ruku stišću se planine.
Mutna je borba bez žeđi za zorom.
Daljinom tamni lavež odjekuje.
Ja sam tamnica s jedinim prozorom
prema samoći gdje se rika čuje.
Prozor sam otvoren koji prisluškiva
kakve to pute mračni život slijedi.
Ali u borbi ima zraka živa
što uvijek mora da tamu pobijedi.
Miguel Hernández
---
* 1.) bot. - šipak; 2.) u prenesenom značenju - u kršćanskoj simbolici upućuje na Crkvu zbog unutarnjeg jedinstva bezbroj sjemenki u jednom plodu.
0 comments:
Objavi komentar