Samo tko ljubi leti. Ali, tko ljubi sada
toliko da se lagan ko ptica zrakom vine?
Iščezava ta mržnja koja nad svime vlada
što htjede da se živo uzdigne u visine.
Ljubiti... Al tko ljubi? Letjeti... Al tko leti?
Osvojit ću svu plavet, željnu perja u sjaju,
no ljubav, uvijek dolje, obori kad se sjeti
da za nju nema krila koja smionost daju.
Biće, svijetlo od želja, krilato, koje gori,
dići se htjede, za gnijezdo imat slobodu dragu.
Htjede ne znati da se čovjek s lancima bori.
Kad mu ponesta perja, zaborav uze i snagu.
Letjelo je visoko te mu je iznad kože
nebo, a ispod kože blistala ptica tada.
Biće, koje si danas zamijenio za ševu,
sutra ga očupao poput teškoga grada.
Znaš da životi tuđi kamen su do kama,
da ti tamnicu dignu, da te zatvore jače.
Prolazi med tijelima, med divnim rešetkama,
živote. Preko rešetki neka se krv pretače.
Za odijevanje to je tužna i vedra sprava:
cijev koja udiše i pušta oganj sami.
Mač, što ga upotreba vječita uništava.
Ovo tijelo u čijem obzorju stisnut čamim.
Ti nećeš poletjeti, o tijelo koje bludiš
po ovim hodnicima gdje zrak mi grudi steže.
Svaki put kad pokušaš uzići, ti se rušiš.
Ni zvati nećeš. Polje ko pustoš se proteže.
Ruke ne mašu više. Možda su to dva repa
što ih je srce htjelo baciti put beskraja.
Jer se sa sobom bori, krv je tužna i slijepa.
Oči se bolom pune zbog nemilih spoznaja.
Svaki grad, usnuo, lud, budi se, izdiše
muk tamnice i muk sna koji prsi i gori
kao tvrdo pokrilce, jer ne može krilo biti.
Čovjek leži. Nebo se diže. Zrak šumori.
Miguel Hernández
0 comments:
Objavi komentar