Dolaze stazom umorni vrtlari
jer povratku je eto ura sveta,
sa krvlju gorko-bolnom od tereta
proljeća, zime i ljeta što žari.
S napora nadljudskih idu, noge vuku,
ususret pjesmi, dragom zagrljaju,
a u gustome zraku ostavljaju
miris alata, miris svojih ruku.
Ja drugom stazom, drugom stazom krećem
što zagrljaju dovesti me neće,
već samo plijeni bez cilja i znaka.
Pod tragičnim i strašnim čelom svojim,
bik, samcat, plačuć na obali stoji,
ne misleć na se, bika i mužjaka.
Miguel Hernández
0 comments:
Objavi komentar