U veljači zrak je još hladan
I vlažan, ali već duboko
Nebo vrt gleda vedrim okom,
Postaje božja zemlja mlada.
Ko s proljeća prozirno-blijed,
Suzno se snijeg ciče stare
Sjeća, i na žbunje i bare
plavi odsjaj s nebesa lije.
Divim se kako krošnje one
Provide se sa nebosklona,
I slatko slušam kraj balkona
Zimovke što u grmlju zvone.
Ne vuče me pejzaž ko sanja,
Ne vidi žudan pogled boje
Već u svjetlosti što sjala je:
Ljubav i radost bivstvovanja.
(1901)
Ivan Bunjin
0 comments:
Objavi komentar