Tijelo mi

Vinko Kalinić 03:00:00 0 comments Antun Branko Šimić Poezija

Šimićev spomenik

Kroz moje žile teče otrov što ga popih
u nasladama, u noćima pjanim.
I otrov truje. Tijelo trune. Ja živim u lešu.

I tijelo mi se gadi. Može li se kako
odijeliti od tijela, biti čist od tijela?
Tijelo je teret, tuđin, trulost.
Ja bih ga rado ostavio negdje
i utekao od njeg, odletio zauvijek u slobodu.

Ovako živim s njim, u njemu. Nerazdjeljiv,
O ko me spoji s ovim tuđinom u jedno?
Tijelo: težina drži me za zemlju
i odvuče me u nju svega, bez ostatka.

Uz krevet mi se mlada žena smije.
Kako bih došo do nje sam, bez tijela?
Ne mogu iz njeg. Ne smijem da je taknem,
Moj dodir, kao dodir smrti, sije svud rasulo.

U snu se razdvojimo. Ipak sam se otkinuo, lebdim
i hoću da poletim, da prhnem.

I probudim se: ležim u svom lešu.

Antun Branko Šimić