 |
| Ivan Bunjin i Vera Muromtseva, 1910. |
Tražim u ovom svijetu spajanje
Lijepog s vječnim. Tamo su daljine
Gdje noć promatram: pijeska šutnju,
I čas zvjezdani ponad zemne tmine.
Sjaje s plavoga svoda, ko pismena,
Plejade, Vega, Mars, Orion: meni
Njin nad pustinjom hod je drag, imena
Carskih smisao volim tajanstveni.
Bezbrojne oči drevne pute njine
Gledahu. I kroz vjekove u bljesku,
Svi za koje su sijale iz tmine,
U njoj nestaše, ko trag u pijesku:
Mnogo njih, posve nježnih, zaljubljenjih
Djeva, mladića i žena je bilo,
Noći, zvijezda – njima posrebreni
Eufrat i Nil, Memfis i Babilon.
Opet noć. Nebo, nad čelikom Ponta
Blijedim, Jupiter žari. Sa zrcala
Vodenoga je, sve do horizonta,
Staklenom stubu nalik, pruga sjala.
Sad su dukčija priobalja Skiti
Gdje brodili su, i tek za maine,
U ljeto, more prosipa na liti,
Nježno, azurno-fosforne prašine.
Ali ljepota jedna vječna ima
Što s nestalima vezuje nas. Bila
Takva je ista noć, i tiha plima...
Sa mnom je na žal došla djeva mila.
Zaboravit mi tu zvjezdanu nije
Noć kad svijet sam zbog jedne volio,
Pa neka u snu zaludnome žijem,
Pa nek je maglen i varljiv san bio –
Tražim u ovom svijetu spajanje
Lijepog s tajnim, ko san: uspomena
Ta je – u jednoj ljubavi slivanje
Sretno s ljubavlju iz sviju vremena!
(1901)
Ivan Bunjin
0 comments:
Objavi komentar