Miguel Hernández Gilabert (Orihuela, Alicante, 30. listopada 1910. - Alicante, 28. ožujka 1942.) španjolski je pjesnik.
U mladosti je bio pastir. Počeo je pisati pod utjecajem Gongore. Došao je u Madrid 1934. i odmah postao popularan, koliko po vrlo darovitim stihovima, toliko i po svojoj neobičnoj, priprostoj i ozbiljnoj pojavi. U građanskom ratu borio se na strani republikanaca, a na kraju rata pao je frankistima u ruke i umro je od tuberkuloze u tamnici, u Alicanteu.
Pjesme je većinom gradio u vezanom stihu i klasičnim oblicima (sonet, tercina) kojima je znao dati izvanrednu dinamiku i svježinu, kroz živu muzikalnost i neobične, sugestivne metafore, često bliske nadrealizmu. Duboka proživljenost i oštrina riječi daju njegovim strofama veliku snagu. Eruptivan je i grčevit, katkada mutan i težak. Okrutna stvarnost i osobna tragika dali su njegovim stihovima tamni sjaj i prizvuk bolnog, bezutješnog vapaja. Zbog svega toga Španjolci ga ubrajaju među svoje najsnažnije pjesnike novijega vremena. Jedan poznati kritičar tako će reći za njega: "Po ljudskoj vrijednosti, po emotivnoj vidovitosti, nijedan pjesnik našega vijeka nije nadmašio Miguela Hernandeza".
Zbirke: Upućen u mjesece (Perito en lunas, 1934), Zraka koja se ne gasi (El rayo que no cesa, 1936), Vjetar naroda (Viento del pueblo, 1937), Pjesme i romance odsutnosti (Cancionero y romancero de ausencia, posmrtno).
0 comments:
Objavi komentar