Ante Cettineo (Trebinje, 17. svibnja 1898. - Split, 9. kolovoza 1956.), hrvatski pjesnik i prevodilac
U Splitu je polazio pučku školu i klasičnu gimnaziju, a studij slavistike u Pragu i Beogradu. Diplomirao je povijest jugoslavenskih književnosti 1922. godine u Beogradu. Radio je kao profesor u Klasičnoj gimnaziji u Splitu i Četvrtoj gimnaziji u Beogradu (1944/47.). Pisao je pjesme i prozu, a mnogo je i prevodio, pretežno poeziju, s talijanskoga, španjolskoga, portugalskoga i francuskoga jezika. Surađivao je s mnogim stranim i domaćim novinama.
Kao pjesnik mediteranskih motiva iznosi blještave sunčane ugođaje idiličnoga svijeta dalmatinskoga pejzaža. U čakavskim pjesmama dao je elegično intonirane slike svojega zavičaja. Upoznat s novijom talijanskom, španjolskom i južnoameričkom poezijom, u razdoblju između dva svjetska rata unosi u svoje pjesme svježu lirsku izražajnost slobodnoga stiha i moderno oblikovanu strukturu. U njegovoj poeziji ima također tragova ekspresionizma te ritmičkih novosti slobodnog stiha, čime je postizao modernost asocijativnoga pjesničkog govora. Neuspjeli su idejno nesređeni neki njegovi pokušaji politički angažirane poezije. Pjesme su mu prevedene na talijanski, francuski, njemački, češki, mađarski i poljski.
Književnim radom Ante Cettinea bavio se i književnik akademik Luko Paljetak koji je 1995. godine objavio knjigu Književno djelo Ante Cettinea.
Ante Cettineo
Rođen: 17. svibnja 1898. u Trebinju
Umro: 9. kolovoza 1956. u Splitu
Tridesete godine 20. stoljeća donijele su hrvatskoj književnosti intenzivno zanimanje za kulturu i književnosti romanskih naroda. Uz prijevode s tih jezika, javljaju se i pjesme pod utjecajem romanskih uzora. Pišu ih Delorko, Vida, Bonifačić, Nizeteo. Među pjesnicima i prevoditeljima koji pripadaju tom inspiracijskom krugu je i Ante Cettineo.
Rodio se 17. svibnja 1898. u Trebinju, ali je podrijetlom i većim dijelom života vezan uz Dalmaciju. Studirao je klasičnu filologiju u Pragu, jugoslavistiku u Beogradu. U tomu je gradu, kao i u Splitu, radio kao gimnazijski profesor. Umro je u Splitu je 9. kolovoza 1956.
Cettineo je bio tipičan pjesnik dalmatinskog podneblja, mediteranskog duhovnog prostora. Njegova je poezija vezana uz rodni krajolik. Opisi i simboli krajolika sadržaj su i smisao Cettineova pjesništva. U jednoj od svojih najpoznatijih pjesama Molitva za moju uvalu iskazat će svoj pjesnički kredo:
Ovdje sam, o Gospode, bio odavno prije
svog rođenja
u zlatnom kljunu modrokosa na najvišoj pećini,
ovdje ću i poslije svoje smrti ostati u jedinoj
istini:
u obnavljanju tvog vječnog cvjetanja i zrenja.
Cettineo je objavio nekoliko pjesničkih zbirki: Zvjezdane staze, zatim Za suncem, Zlatni ključ, Laste nad uvalom te posmrtno Epitafe i poeme i Dioramu djetinjstva. U novije vrijeme povjesničari književnosti smatraju da su nepravedno zaboravljeni njegovi romani nastali 30. godina prošloga stoljeća: Grebeni se rone i Meštar Ivan. Posebnu vrijednost u Cettineovu pjesničkom opusu ima zbirka Magarčićeve ekloge, pisane čakavicom.
Iako su sve Cettineove pjesme nadahnute suncem i svjetlošću, on nije ditirampski pjesnik. Njegovi su stihovi meditacije o tegobama i prolaznosti života. Među okosnicama njegovih lirskih opažaja, uz zvijezde, mjesec, borove, čemprese, more, najčešće se spominju sutoni, groblja i smrt. Cettineovi stihovi stapaju se s prirodom, a u toj prisnosti pjesnik je više melankolik nego patnik. Pjesme gradi na uopćavanju spoznatoga. I kada je najneposrednija, Cettineova poezija nije dnevnik njegova života, ona je čista i autentična, nostalgična slika Dalmacije, pomirena s prolaznošću. Taj s nepravom dugo zanemarivani pjesnik mediteranskog podneblja sam je kazao da mu učitelji nisu ni Paul Valery, ni Rilke, ni Freud, nego dva-tri grebena, nebo, sunce i more.
U Splitu je polazio pučku školu i klasičnu gimnaziju, a studij slavistike u Pragu i Beogradu. Diplomirao je povijest jugoslavenskih književnosti 1922. godine u Beogradu. Radio je kao profesor u Klasičnoj gimnaziji u Splitu i Četvrtoj gimnaziji u Beogradu (1944/47.). Pisao je pjesme i prozu, a mnogo je i prevodio, pretežno poeziju, s talijanskoga, španjolskoga, portugalskoga i francuskoga jezika. Surađivao je s mnogim stranim i domaćim novinama.
Kao pjesnik mediteranskih motiva iznosi blještave sunčane ugođaje idiličnoga svijeta dalmatinskoga pejzaža. U čakavskim pjesmama dao je elegično intonirane slike svojega zavičaja. Upoznat s novijom talijanskom, španjolskom i južnoameričkom poezijom, u razdoblju između dva svjetska rata unosi u svoje pjesme svježu lirsku izražajnost slobodnoga stiha i moderno oblikovanu strukturu. U njegovoj poeziji ima također tragova ekspresionizma te ritmičkih novosti slobodnog stiha, čime je postizao modernost asocijativnoga pjesničkog govora. Neuspjeli su idejno nesređeni neki njegovi pokušaji politički angažirane poezije. Pjesme su mu prevedene na talijanski, francuski, njemački, češki, mađarski i poljski.
Književnim radom Ante Cettinea bavio se i književnik akademik Luko Paljetak koji je 1995. godine objavio knjigu Književno djelo Ante Cettinea.
Ante Cettineo
Rođen: 17. svibnja 1898. u Trebinju
Umro: 9. kolovoza 1956. u Splitu
Tridesete godine 20. stoljeća donijele su hrvatskoj književnosti intenzivno zanimanje za kulturu i književnosti romanskih naroda. Uz prijevode s tih jezika, javljaju se i pjesme pod utjecajem romanskih uzora. Pišu ih Delorko, Vida, Bonifačić, Nizeteo. Među pjesnicima i prevoditeljima koji pripadaju tom inspiracijskom krugu je i Ante Cettineo.
Rodio se 17. svibnja 1898. u Trebinju, ali je podrijetlom i većim dijelom života vezan uz Dalmaciju. Studirao je klasičnu filologiju u Pragu, jugoslavistiku u Beogradu. U tomu je gradu, kao i u Splitu, radio kao gimnazijski profesor. Umro je u Splitu je 9. kolovoza 1956.
Cettineo je bio tipičan pjesnik dalmatinskog podneblja, mediteranskog duhovnog prostora. Njegova je poezija vezana uz rodni krajolik. Opisi i simboli krajolika sadržaj su i smisao Cettineova pjesništva. U jednoj od svojih najpoznatijih pjesama Molitva za moju uvalu iskazat će svoj pjesnički kredo:
Ovdje sam, o Gospode, bio odavno prije
svog rođenja
u zlatnom kljunu modrokosa na najvišoj pećini,
ovdje ću i poslije svoje smrti ostati u jedinoj
istini:
u obnavljanju tvog vječnog cvjetanja i zrenja.
Cettineo je objavio nekoliko pjesničkih zbirki: Zvjezdane staze, zatim Za suncem, Zlatni ključ, Laste nad uvalom te posmrtno Epitafe i poeme i Dioramu djetinjstva. U novije vrijeme povjesničari književnosti smatraju da su nepravedno zaboravljeni njegovi romani nastali 30. godina prošloga stoljeća: Grebeni se rone i Meštar Ivan. Posebnu vrijednost u Cettineovu pjesničkom opusu ima zbirka Magarčićeve ekloge, pisane čakavicom.Iako su sve Cettineove pjesme nadahnute suncem i svjetlošću, on nije ditirampski pjesnik. Njegovi su stihovi meditacije o tegobama i prolaznosti života. Među okosnicama njegovih lirskih opažaja, uz zvijezde, mjesec, borove, čemprese, more, najčešće se spominju sutoni, groblja i smrt. Cettineovi stihovi stapaju se s prirodom, a u toj prisnosti pjesnik je više melankolik nego patnik. Pjesme gradi na uopćavanju spoznatoga. I kada je najneposrednija, Cettineova poezija nije dnevnik njegova života, ona je čista i autentična, nostalgična slika Dalmacije, pomirena s prolaznošću. Taj s nepravom dugo zanemarivani pjesnik mediteranskog podneblja sam je kazao da mu učitelji nisu ni Paul Valery, ni Rilke, ni Freud, nego dva-tri grebena, nebo, sunce i more.
0 comments:
Objavi komentar