Kovaču jeseni, skivaj moje srce,
daj oblik njegovu grozdu na tvom zlatnom nakovnju.
Na svaki udar jaukne metal zaborava.
Od dahtanja kovačnice čak i oblaci gore.
Čovjek sam, obučen u suho lišće
moje grudi štite lišajeve presušenih zdenaca,
pjevaše brbljiva ptica jednog drugog vremena:
svijet je tvoj. Uzmi ga. Znak sunca nosiš na čelu.
Zvao sam te svojom ljubavlju, Prirodo neustrašiva,
slijepa u nebeskim očima, gluha u oblaku i klisuri,
ti mi ništa ne dade, samo željenu jabuku:
jedan mjesec raja, sto godina zmije.
Ništa osim duge u kavezu od kiše
i ruže koja izdiše na križu svog mirisa
cijeli svijet jauče u jesenjskom nakovnju.
Neumoljiva vatra guta smetove lišća
Odrpana šumo, ostaješ bez zlatnih dronjaka
zbog jeseni, nespretnog krojačkog šegrta,
sat od kore mjeri vrijeme stabla,
kos navješćuje sudnji dan mravima.
Umekšaj, kovaču jeseni, na svome nakovnju
moje srce, okovano metalom zaborava.
Podaj mu tamni oblik riznice suza.
Na svaki udar zadršće jedno gnijezdo golubinje.
Na svaki udar zadršće moje srce, prikovano
za svoj nakovanj u posljednjem krijesu večeri.
Rasute iskre gore u prozorima.
Nad mojim čelom vrijeme raznosi pepeo.
Jorge Carrera Andrade
0 comments:
Objavi komentar