O, riječi, ustajte, za mnom!
- I koliko god da smo odmakli,
daleko i predaleko, idemo
još dalje, do kraja koga nema.
Neće svanuti.
Jedino će za sobom
povući druge riječi,
rečenicu po rečenicu.
Tako bi se svijet,
konačno,
želio nametnuti,
biti već izrečen.
Ne izgovaraj ga.
Riječi, za mnom,
da ne bude to, konačno,
- da ne bude ova požuda za riječima
i govor na pogovor!
Pustite neka sada
ne govore nikakvi osjećaji
neka mišić srca
nešto drugo uvježbava.
Pustite, velim, pustite,
samo ne u ono najviše uho,
ništa, velim, ni šapat,
neka ti za smrt ništa ne padne na pamet,
ne puštaj, ni poslje mene, ni blago,
ni gorko,
ni utješno,
bez utjehe
neka opiše
i bez ikakvog znaka -
Samo ovo ne: sliku
u prašnjavoj paučini, prazno kotrljanje
slogova, riječi na umoru.
I ni riječi na umoru, o, riječi!
Ingeborg Bachmann
0 comments:
Objavi komentar