Ne znajući vlastiti broj ograđen zidinama i granicama,
sa robijaškim dvorištem i za gležanj vezanom vječitom
sjenkom.
Žive se granice dižu
na korak od mojih koraka.
Nema sjevera, juga, zapada ni istoka;
postoji samo usamljenost umnožena,
usamljenost podijeljena brojem ljudi.
Trka vremena u krugu sata,
svjetleći pupak tramvaja,
zidovi koji sriču
dvije-tri riječi u boji
napravljeni su od usamljeničkog materijala.
Slika usamljenosti:
zidar koji pjeva na skeli, nepomičnoj splavi nebeskoj.
Slike usamljenosti:
putnik zadubljen u novine,
konobar koji skriva portret u grudima.
Grad kao da je od minerala.
Gradska geometrija je manje lijepa
od onoga što smo učili u školi.
Trokut, jaje, glava šećera,
uputili su nas u svetkovinu oblika.
Samo je kasnije došao obim:
prva žena i prvi mlad mjesec.
Gdje si bila, samoćo,
kako te ne upoznah do dvadesete?
U vlakovima, ogledalima i fotografijama,
uvijek si pored mene.
Zemljoradnici su manje sami
jer sa zemljom čine jedno.
Stabla su njihova djeca,
promjene vremena osjećaju vlastitim tkivom,
ugledaju se na životopise zvijeri.
Ovdje samoću knjigama hrane,
šetnjama, klavirima i komadićima gomile,
gradovima i nebesima podčinjenim mašini,
naborima pjene koji se
pružaju čak do žala.
Sve je već izmišljeno,
ništa nas više neće samoće osloboditi.
Karte čuvaju tajnu mansardi*. Jecaji su za to da se na lulu
popuše. Probali su samoću u gitari pohraniti. Zna se da
hoda sobama nenastanjenim, trguje odjećom samoubojica i
mrsi poruke telegrafskih žica.
Jorge Carrera Andrade
*arhit. - tip krova, krov na prijelom
0 comments:
Objavi komentar