(izbor)
1.
Još uvijek kroz Pustinju idem, a mišljah
da sam već izišao i vratio se
na mjesto ono s kojega jednom pođoh.
Sjećam se još nejasno vrata nekih, što ni
otvorena ni zatvorena ne bijahu tada —
bijaše to prostor pust među
crnim zidinama. Kao da pas troglav
pred njima stajaše; na jagnje pas taj
podsjeti me ponekad — ah, nikada ne saznah,
pas ili jagnje, ili oboje zajedno
rikahu iza leda mojih. Unazad se ne
okrenuh, jer ispred mene puteljak ukaza se
za tren. U snu kratkom i zaboravljenom već
vidjeh sjenku svoju kako se sporo kreće
bezmjerjem nekim mračnim — ja za njom
pođoh, misleći, to je vođ što zna
kako se ide mjestima kojih nema,
jedva da je takvih ikad i bilo. I nadanja
slađih ne bih mogao doživjeti nikad
kuo tada. Duša mi drhtaše sva
u zanosu nekom smrtnom.
3.
Sjećam se još nejasno, žalosnih li
sjećanja, kao da u krug crven uđoh i
hodah kroz labirinte njegove. Tišina
vladaše svuda, iznad mene nebo se
kretaše tiho, igrahu po pijesku sjene neke.
Činilo se, i još uvijek meni se ponekad
učini da sam u zemlji koje nema,
koja bi mogla biti — ah, sad sam
već daleko, duboko zađoh.
Iz srca Pustinje gledaju me netremice
oči aveti crnih.
5.
Vratio bih se da mogu! Mislio sam,
vratit ću se prije nego jutro svane.
Tada noć crna pade na trag
koji slijedih, a kuda vodi, gledao
nisam, tek hodah uz brijeg, možda se
na litice oštre htjedoh popeti, na vrh neki.
Ali svuda vidjeh samo dubine;
mračne silne otvarahu se i tu i tamo.
Za tren se odmorih. Pjevao nisam,
a ni duša mi spavati nije mogla — kao da
oblaci s neba padaju na zemlju,
takva mi se mora razlivahu u duhu.
Stigao nikuda nisam, tek nadah se
da ću stići u kraj neki što se nikada
ne mijenja, uvijek je isti — kroz pustoš
bez prestanka idem — bezmjerja veća tko
vidje od ovih što se protežu svuda,
na sve što slutim, jedva vidim.
6.
Zalud krici, trzaji žestoki i udarci
krilima podrezanim, dušo moja, čas
ohola, čas bez želje da produžiš
ovaj nesaglediv put. U Pustinji si sad,
bijaše to tvoja volja,
volja posljednja pred smrt.
Ništa više ne može vratiti životu
tvom izgled bezbrižan, ništa više
ne može te podsjećati na ideje
prošle, ideje paklene bez naslade,
ni na pogled kopca što obaraše
u trenu stabljike tek izrasle.
Tko zna što si zapravo tad htjela,
ti, gipka lisico iz koje često progovaraše
priroda leptira! Tko zna namjere tvoje?
Malo tko može biti siguran
da te prepoznaje po načinu
kako se ogledaš, ili po načinu kako
odbijaš da čuješ zvona smrti,
a potajno ih ipak slušaš,
i ne bez uživanja sablasnog.
8.
Obratio bih se sada da mogu, bićima
iščezlim jednom zauvijek — njih više
ne nosim ni u sjećanju svom nejasnom,
i ne sanjam ih nikad — malo-pomalo
iščezavao sam i sam tako na obzoru
dalekom. Ne vidi se više lik uspravan,
kako ide, rukama mašući, a
ponekad samo stane, uzdahne duboko.
I kad god bih pogledao naprijed
vidio bih sebe. Lik moj isticao se
jasno na pješčanom tlu — bio sam
visok, na glavi sjao mi mjedeni šljem
kao cvijet, pa se izdaleka vidjeti moglo
kada bih glave k zemlji pognute
uzdrhtao za tren. Činilo se još uvijek
da sam veseo, bezmjerjem tamnim šetah,
misleći neke tajanstvene misli.
A iznenada našao bih pred sobom
otisak stopala nekog. Bio je velik taj
što sam hodaše ovuda, rekoh.
9.
Vjerovao sam u duši, zavaravah se
istinski i dugo, da sam što dalje kroz
Pustinju idem, sve besmrtniji i
jači. Čak i stijene nebeske
činile su se mojem ogromnom oku sićušne
ponekad. Brzo sam išao niz grebene
visoke i glatke, noseći stalno
štit pred sobom.
Bio sam skoro slijep, ali u srcu
vjerovah da vidim predaleko —
planine visoke izgledahu mi poput
malih humki pješčanih — ah, kako se
samo lako uspinjah, a još sam lakše
s druge strane silazio dolje. Kada bih
opazio crn vjetar kako briše
pustinjsku ravan, ja vjerovah da se to
samo krilo anđela prošetalo kraj mene.
10.
Sjećam se, oči sam zatvarao često,
prstom bih pokazivao put neba, a ne gledah
nikad što se tamo zbiva. Prav, išao sam,
sreo nisam nikog, samo potajno se nadah
da me netko ipak prati iz daljina
i nisam sasvim sam u Pustinji ovoj
kojoj nema kraja. Ta svima se pričinja
da ih u pustoši netko gleda.
Ali, vjerovati ne valja. Opčinjen tišinom,
tko može znati posljedice lutanja?
14.
Ni zore, ni noći tu nema, jedino
prividan mrak i još prividnije svjetlo
u ravnoteži koju ništa
narušiti ne može — tko ovamo stigne
pokoriti se mora tajanstvenom rasporedu
hladnih i vrućih površina što,
dodirujući se, stvaraju vjetar, ali i
to je samo privid — ne valja vjerovati
naravi Pustinje, ni pouzdati se suviše
u prizore namijenjene zavaravanju
neiskusnog putnika, koji još
ne razlikuje laž od istine. Ni žuriti
ne valja ovdje, ni u mjestu stajati
prestravljen naglom pojavom čopora
hijena, što njušeći pijesak užaren, nalaze
mjestimične tragove smrti. Pustinja je ova
zmijski jezik žeđu izmučen što palaca
neprekidno iza leđa onoga koji
mirno spava — pobjeći se ne može
ni naprijed, ni natrag, jer smatra se
da onaj koji se ovdje nađe, dobrovoljno
je ušao, zato svojevoljno nikada izići
ne može, ni izmijeniti ništa
u sudbini svojoj.
17.
Vidjeti nikada više neću odsjaje
crvenkastih zora, što poljem širokim
idu, obasjavajući sve. Ni sjetiti se više
ne mogu lika vatre što hodaše,
spotičući se u hodu o tamne boje sjena.
Mislio bih sada dušom svom na prošlost,
kad združih se s bunarom dubokim
i njegovim udaljenim izvorom — gdje li se
događalo to o čemu nigdje nije
ostajao trag — sanjah li samo neizrecivu
tvar iz visina, što padaše na leđa moja
povijena već od hoda dugog?
Bijaše to tek prva duga noć, uskoro
jednaka s prvom pade druga.
U Pustinji se ništa još izmijenilo nije.
18.
Pogledah unazad i vidjeh, ništa me
ne priječi da se vratim; ni more, ni šuma
ne stajahu na mojem putu — ne imah kroz
nešto proći. Vratiti se mogao nisam,
ni tada, ni kasnije, kada na povratak
više i ne pomišljah — sav se predadoh kobi,
iz svemira gledahu na mene oči
svetaca još živih. Ali obratiti se ipak
nisam mogao posljednjem zraku svjetla
što se plazio iza mene, zmiji žutoj slično,
skrivajući se uvijek u nedostižnoj tmini.
Hodah dalje, kao da me netko čeka sred
Pustinje, I rukom bih mahnuo kroz zrak.
Ohrabrivao sam se tako, htio sam biti
miran, osjećao nisam ni hladnoću, ni žar —
a što sve ne bih dao sada da oćutjeti mogu
životinja udaljenih topli dah.
Marija Čudina
0 comments:
Objavi komentar