Ja sam mrtvac što putuje,
sa svih mjesta već odjavljen,
nepoznat u carstvu vladara,
suvišan u zlatnim gradovima
i u zemlji sve zelenijoj.
Odavno već otpisan,
bez kučeta i mačeta.
Jedino s vjetrom i vremenom i zvukom
ja koji među ljudima ne mogu živjeti.
Ja s njemačkim jezikom,
tim oblakom što me okružuje,
koga kao dom svoj čuvam
nošena kroz jezike svijeta.
O, kako se on sad mrači
- ti mračni, ti kišni zvuci
što poneki tek kapne.
U svjetlija će prostranstva tad uznjeti mrtvaca.
Ingeborg Bachmann
0 comments:
Objavi komentar