Starac u meni živi smrt mi prizivajući.
Dah njegov godine u pepeo pretvara,
voće razlaže svoje šećere i u labirint mog tijela uvlači se inje.
Vjetrom, iglama i blijedim tvarima rukuje taj gost prikriveni.
Katkad, dok spavam, čuje se kako slatka tečnost pada u njegov vrč.
Okupao mi je kožu svojom žutom kemijom.
Ublažio je klimu moje ruke. Umjesto svoga lica,
njegovo, izborano u ogledalima nalazim.
Sakriven u najvećoj dubini
tamo gdje utroba drhti kao umorna zvijer,
i među zelenim smjesama i epruvetama od leda
prizivajući mi smrt, pušta da godine teku.
Jorge Carrera Andrade
0 comments:
Objavi komentar