Marie Luise Kaschnitz, punim imenom Marie Luise Freifrau von Kaschnitz Weinberg, rođena Holzing-Berstett (Karlsruhe, 31. 01. 1901. - Rim, 10. 10. 1974.), njemačka je književnica.
Marie Luise Kaschnitz pjesničkim se i pripovjedačkim opusom uvrštava u sam vrh njemačke književnosti 20. stoljeća. Rodila se u plemićkoj obitelji, a odrastala u Badenu, Potsdamu i Berlinu. Nakon završetka školovanja učila je knjižarstvo u Weimaru, zatim radila u Nakladi O. C. Recht u Munchenu i Antikvarijatu Leo S. Olschki u Rimu, gdje upoznaje austrijskog arheologa Guida von Kaschnitz-Weinberga i 1295. udaje se za njega.
Kaschnitz se u književnosti javlja ranih tridesetih godina, ali tim djelima ne pridaje osobitu važnost, gotovo ih prešućuje. Poznata, priznata i cijenjena postala je nakon 2. svjetskog rata. Odrasla i odgajana u kršćansko-humanističkom duhu, zastupala je moralnu obvezu književnosti da se suoči sa grozotama nasinja i rata, da se u vremenu kada su svi nastojali zaboraviti, to ne zaboravi i prešuti.
Uključila se u književnost na sebi svojstven i miran način, gotovo tiho, ali njezin se glas nije mogao prečuti. Pisala je i objavljivala pjesme, pripovjetke, radiodrame, eseje, biografiju, dnevničku i autobiografsku i drugu prozu. Bila je članica PEN-centra Savezničke Republike Njemačke, članica Njemačke akademije za jezik i pjesništvo u Darmstadtu, Bavarske akademije lijepih umjetnosti u Munchenu i Akademije lijepih znanosti i literature u Mainzu.
Godine 1968. Sveučilište Johann Wolfgang Goethe u Frankfurtu dodjelilo joj je počasni doktorat. Za svoje pjestništvo i pripovjedački opus dobila je niz priznanja i nagrada, a najznačajnije su Buchenrova nagrada (1955), Immermannova nagrada grada Dusseldorfa (1957) te Hebelova nagrada (1970).
Kaschnitz se u književnosti javlja ranih tridesetih godina, ali tim djelima ne pridaje osobitu važnost, gotovo ih prešućuje. Poznata, priznata i cijenjena postala je nakon 2. svjetskog rata. Odrasla i odgajana u kršćansko-humanističkom duhu, zastupala je moralnu obvezu književnosti da se suoči sa grozotama nasinja i rata, da se u vremenu kada su svi nastojali zaboraviti, to ne zaboravi i prešuti.
Uključila se u književnost na sebi svojstven i miran način, gotovo tiho, ali njezin se glas nije mogao prečuti. Pisala je i objavljivala pjesme, pripovjetke, radiodrame, eseje, biografiju, dnevničku i autobiografsku i drugu prozu. Bila je članica PEN-centra Savezničke Republike Njemačke, članica Njemačke akademije za jezik i pjesništvo u Darmstadtu, Bavarske akademije lijepih umjetnosti u Munchenu i Akademije lijepih znanosti i literature u Mainzu.
Godine 1968. Sveučilište Johann Wolfgang Goethe u Frankfurtu dodjelilo joj je počasni doktorat. Za svoje pjestništvo i pripovjedački opus dobila je niz priznanja i nagrada, a najznačajnije su Buchenrova nagrada (1955), Immermannova nagrada grada Dusseldorfa (1957) te Hebelova nagrada (1970).
0 comments:
Objavi komentar