Travo koja me pokrivaš još živu, travo ustalasana
s posljednje livade jeseni, uzmi moje ptice
jer su bolesne i zapuštene. I moju kuću
ako te veseli njezin krov od crvenih opeka
i njezin glas u zoru kad povjeruje u ljubav.
Čekam da posljednja sunca na moje usne siđu i minu.
Ako ožednim, neka ostane na pragu krčag mog
prazan. Ja ću piti mlijeko iz korijena drveća
i poći ću za sjenkom jutarnjom
koja je kao put pala na planinu.
Vesna Parun
0 comments:
Objavi komentar