Zaklopi oči,
da poljubac dam ti,
u san te uljuljam,
jer dan još uvijek plamti
i bolnu svjetlost toči
u nenavikle oči.
Zaklopi oči,
u tmini bit će blaže,
čovjek tad teže laže,
svaka stvar u njoj kaže
milosti lik što skoči
pred iskusne oči.
Zaklopi oči,
moj dlan ih pokrit kroči,
da na kraju mi milo
njihovo smiri bilo
slijepu krv što mi soči,
i radoznale oči.
Zaklopi oči,
jer ja ne mogu svoje;
tek jednom progledaše
i odmah gledat staše
u svjetlost što se toči,
dok svi nijemo stoje
- preplaše oči.
O, te oči,
te tužne oči
sklopiti više nije
moguće, nalog mi je
bdjeti dok nemir me bije,
put natrag nestao je,
zaklopi, zaklopi oči,
jer ja ne mogu svoje.
Edvard Kocbek
0 comments:
Objavi komentar