Otiđoh iz Ljubljane, bijelog mjesta,
ostavih dragu što vjerna bit presta,
očajan se u vedroj opih noći
idući zvonkom cestom u samoći.
Sjao je mjesec, bijelila se cesta
nad Šmarjem. I tu snage mi ponesta,
pred djevu padoh: "Duši na pomoći,
Marijo, budi, dođi, moraš doći!"
I čudo — srce mirno opet bje.
I tek što stigoh u Šmarje — gle, gle,
k djevojkama u krčmi, kamu pustom,
domaćim vincem prva poji me,
druga me gosti masnom kvočkom tustom,
ljubi me treća s crnom kitom gustom!
Dragotin Kette
(Preveo Luko Paljetak)
0 comments:
Objavi komentar