Nezaboravno čudo rajskog vrta,
prelijevajuća slika Lijepe Vide,
nerazriješena bajka sa sanskrta,
na jedru snova vjetar Atlantide.
Niz ulice svijeta hrliš, omama
mijena, ekstaza i čari palimpsest,
začudno lijepa nepoznata dama,
u meni tužnu začinješ pripovijest.
Sad — anđeoskih krila sjena slasti,
ljubavnika prečistog vječna slava,
sad — prazna strava naših grešnih strasti,
kušnju raskošna požuda spašava.
Ti — ranjena si srna na Dijani,
ja — basnoslovnog princa mač sam zlatni,
stog snijeg si što ga moji vrući dlani,
čim padne tiho, tope ko san davni.
Edvard Kocbek
(Preveo Vjekoslav Boban)
0 comments:
Objavi komentar