Kao labud bjelogrudi polako
plovi moj čamac morskom površinom,
tiho se kupa u šumnim valovima,
duša se moja kupa milinom.
"Ljubljena, čudo napravila ti si,
od mene smrt odagnala si;
opet si nade užgala mi u srcu,
opet mi život u nj nagnala si.
Ja umro sam. O, zamisli, djevo:
široko otvorene zjene mi dvije
vidjele nisu nebesko sunce,
uho mi slatke pjesme čulo nije.
U moje srce iz nježnog se luka
strelica oštra nije zapela;
proljeće za me nije ozarilo lica,
grud se djevojačka nije napela.
Okamenjen sam klečao pred oltarom
gdje kamenom idolu bješe mjesto;
molio divni, al hladni lik sam,
molio čak i kameni sam prijesto.
Mislio sam da djevica ta hladna
na grudima će ruke raskrižiti,
s osmjehom mekim, pogledom se blagim
vjernom slugi približiti.
I tek si ti..." - Al nisam mogao joj
pričati dalje povijest svu tu glatko;
smijeh obuze joj vragoljaste oči,
smijeh pobježe na usne joj slatko.
I prostrano nasmijalo se more,
i nasmijao se povjetarac lak,
i sitne su nasmijale se zvijezde
u beskonačni, tihi, bezdani mrak.
Zatvorih joj tada usnice zlobne,
cjelovom' strasnim zatvorih joj njih...
Čamčić ko labud bjelogrudi juri,
vjetrić nas grli lagan i tih.
Dragotin Kette
(Preveo Luko Paljetak)
0 comments:
Objavi komentar