Ja volim onu stanicu usamljenu,
Onu stanicu daleku, bezimenu,
Gdje se obavlja samo kratki zastoj i smjena . . .
U kući stanice, koja je mala i okrečena,
Živi i vene jedna djevojčica rastužena.
Čim stigne vlak, malo dignuvši zavjesu,
Ona ispituje iza stakla, što je skriva, kradomice.
Mnogi ljudi u vlaku na okna se nadnesu
I gledaju ljubopitljivo lice djevojčice.
Jednako bezimene kao i bijedne stanice.
Polazi vlak... Ostala je u daljini, zaboravljena,
Tužna djevojčica s prozora i mala stanica . . .
Ali sa mnom putuje bolna uspomena . . .
Ko zna da li od života očekivana žena
Nije bila ona sa stanice, ona djevojčica,
Djevojčica u daljini izgubljena?
Ribeiro Couto
0 comments:
Objavi komentar