Dok uzalud se takmi s kosom tvojom
to čisto zlato, kad se suncu preda,
dok čelo tvoje s preziranjem gleda
ljiljan u polju, sjajan bijelom bojom;
i dok bi oči radije ubrale
usnice tvoje neg karanfil rani,
dok vrat tvoj divni ponosno se stani
i zasjenjuje blistave kristale,
uživaj kose, vrat, usne i čelo,
prije neg sve to, što je mlado sjalo
ko zlato, ljiljan, kristalna iskrišta,
ne bude s tobom zajedno postalo,
ne blijedo srebro ili cvijeće svelo,
već otpuh zemlje, dim, sjena i ništa.
Luis de Góngora
0 comments:
Objavi komentar