Za rujnom zorom sunce pozlaćeno
pomaljalo se kroz vrata istoka:
ona u cvijeću, ljubičasta oka,
ono u zrake sjajne okrunjeno.
Kao da sreću il bol svoju slave,
ova umilnim, ona bolnim glasom,
malene ptice pri tom svjetlu jasnom,
u svježem zraku i sred rosne trave.
A kad poželje lijepa Leonora
da tijelo pruži vjetru, duh kamenju,
pa pojuć siđe iz svojega grada,
ne čuh već ptice i iščeznu zora,
jer sve postade nijemo u čuđenju,
(il možda ja sam obnevidjeh tada?)
Luis de Góngora
0 comments:
Objavi komentar