Izgubljen, bolan, u kraju neznanu,
u tamnoj noći, nesigurna kroka,
gazi, a pred njim pustara široka,
zove i ne zna na koju će stranu.
Tad iz daljine do njega doluta
ponovljen lavež uvijek budnih pasa,
i do pastirske kolibe dobasa
gdje milost nađe, kad ne nađe puta.
Ogranu sunce, a ljepota snena,
u hermelinu i umilno ljuta
zateče tako stranca izmučena.
Za taj bi zaklon život mogo dati,
jer bolje mu je da planinom luta,
negoli mojom smrću umirati.
Luis de Góngora
0 comments:
Objavi komentar