Promatrat volim, u oblom okviru,
Ljepota davnih sure slike, vas;
U ruci ruže mru vam na papiru,
Jer sto je ljeta rastavilo nas.
Taj zimski mraz što lica vam se hvata
Karanfil, lijer je ofurio vaš,
Koketni mladež piknje sad su blata,
Zaprljo vas na keju prah je naš.
Odzvonilo je carstvu Parabera
I Pompadoura, slavi njihovoj.
Sad ćudljivih tek ima kavaljera,
A ljubav s njima u grob leže svoj.
Međutim vi, zaboravljene slike,
Buketa tih još mirišete cvijet,
I smiješite se sjetno, ljubavnike
Sve spominjuć, što ostaviše svijet.
Théophile Gautier
0 comments:
Objavi komentar