Oblak se diže, nad zrenikom,
Gradeć svoj lik sred neba čista:
Ko djevica je što se, gola,
Iz, pjene digla vala bistra.
Djeva! Trup nezin zračni rube
Svjetlosti raznih vela i mrena,
A zore ruka ruže baca
Na ramena joj od satena.
Pojavi toj, na krilma strasti, -
A spr'ječiti je ništa neće -
Da zagrlim je ko Iksion,
Duša mi žarka uvis l'jeće.
Razum će na to: "Dim je. Gledaš
Varku što tvoj se san njoj smije.
Sjen je što vjetar lik joj m'jenja,
Puljak što puca - i već ga nije".
Al osjećaj će: "Neka! A Što je
Ljepost? Sjen koju vjetra krila
Odnose, avet neka krasna
Što ništa nije, a sve je bila.
Otvori dušu idealu,
U srce metni dio neba!
I ljubi sjenu, ljubi ženu,
Al' ljubi! I to je što nam treba".
Théophile Gautier
0 comments:
Objavi komentar