Ušao sam jednog dana u Onajzinu nosiljku.
- "Nesrećo! Natjerat ćeš me da idem pješice" - reče mi,
a nosiljka je u međuvremenu krenula s nama.
I zatim - "Siđi, Imru'l-Kais, blago mi zamaraš."

A ja joj odgovorih: "Hajd otpusti mu uzde.
Ne tjeraj me, pobogu, od svog ploda koji me opija.
Posjećivao sam žene poput tebe, pa čak i trudne,
neke bi ostavljale dojenče, okruženo amuletima.

Ako bi zaplakalo, one bi se napola okrenule prema njemu,
a moj bi ih raonik mirno rezao i ne bi spao iz brazde."

Imru' al-Qays

Prošao sam četu čuvara koji me,
spremajuć mi časnu smrt, vrebahu;
kad se na nebu ukazaše Vlašići,
poput niza bisera na pojasu,

Uđoh a ona bješe zbog počinka odložila
svu odjeću kraj zavjese, osim tunike lagane.
Ne! Zaboga! Lukavstvo ti ne uspijeva ovdje, reče mi,
vidim, ne kaniš prestati zavoditi me.

I povedoh je odmah; krčih joj put, a ona je,
vukuć po zemlji ogrtač, brisala naše tragove.

Kad pređosmo preko seoskog trga
i stigosmo do male doline, okružene dinama,
rukama na njenim sljepoočnicama nagnuh je,
ona se, vitka stasa i oblog bedra, privi uz mene, ukrašena prstenjem.

Tanka i bijela, nikakvu pravu samoću nije dopuštala;
glatke i sjajne kao ogledalo grudi joj bijahu.
Odrazi odbijanja il' želje na glatkome licu,
zadovoljni pogled divljeg Wadjaraha na njegovu djetetu,

Lijepi vrat kao onaj bijele gazele,
nježan, kada se uspravi, i bez ikakva uresa;
bujna i potpuno crna kosa, što ukrašava leđa,
bogata poput palmine grane pune plodova;

I neposlušne joj kovrče dižu se neukroćene,
potapajući vrpcu u zamršene talase;
Nježni bokovi, gipki kao uže spleteno;
noga, postojani čokot u plodnoj zemlji,

I prosute mrvice mošusa po njezinu ležaju
ona spava, pod visokim suncem, opuštena nehajno.

Imru' al-Qays

(oko 500. - 535.)
arapski pjesnik














Biografija


Pjesme:
Na pijesku otisak naših tijela
Ušao sam jednog dana