Jednog su ga užasnog poslijepodneva u mjesecu srpnju
spustili u zemlju, pod suncem koje je divljački žarilo.
Blizu raskriljena groba
bijahu ruže uvelih latica, uz
žeravce trpka mirisa i
purpurnih cvjetova. Nebo:
čelično plavo, bez ijednog oblaka.
Puhao je ukočeni, suhi povjetarac.
Zatežući čvrste konope
Iznad otvorenog groba
Dva su radnika polako spustila
teški lijes u dubinu....
Mukli udarac dosegnute zemlje
Svečano je odjekivao tišinom.
Lijes koji udara o zemlju
U sebi ima nešto savršeno ozbiljno.
Nad crnim poklopcem lijesa
Kovitlala se zemljina prašina...
Vjetar nam je donio
Bjelkasti miris unutrašnjosti groba. –
A ti, sada bez sjene, spavao si i odmarao,
Trajni mir tvojim kostima...
Spavao si konačnošću
Najstvarnijeg, duboka sna.
2.
Popodne bijaše sneno i tužno,
tipično ljetno popodne. Bršljanove izdanke
Ljuljaše vjetar na zaprašenom, crnom vrtnom zidu...
Prskanje fontane.
Strugavim zvukom pokrenuo sam bravu.
Zahrđala stara vrata kreštavo su me
pustila unutra, teško se zanjihavši i još jednom
narušivši tišinu zaustavljenu u mrtvom popodnevu.
U praznom vrtu klokotavi zvuk
prštave vode pjevao je svoje razlivene stihove,
vodeći me sve bliže fontani. Iz njezinih je usta
po bijelim mramornim pločama kapala monotonija.
Fontana je pjevala: “Vraća li se doista
sve što je prošlo, snovi i moj poj?
Sporo poslijepodne u još usporenijem ljetnom vremenu...”
Odgovorio sam joj:
“Ne vraća se, sestrice,
Ništa osim udaljenog zvuka tvog pjevanja.”
“Bilo je to upravo ovakva popodneva.
Kao i tada, moja se voda slijevala
i jednoličnošću prekrivala mramor.
Sjećaš se, brate? Pogledaj mirtu u dugoj lisnatoj mantiji:
i tada je pjevala melodiju koju upravo sada
osluškuješ. Zreli plamenocrveni plodovi
visjeli su s grana baš kao što
vise i danas. Zar se doista ne sjećaš?
Istog ovakvog usporenog, kasnog popodneva...”
“Ne znam o kakvim dalekim snovima
i nasmijanim stihovima pričaš, sestrice u izviranju.
Poznajem samo tvoju blistavu vodu i njezin
vedri zvuk koji je nekoć imao okus po plamenocrvenim plodovima,
poznajem i vlastitu gorčinu koja se uz tebe rasplinjuje,
staro ljetno popodne snivajući sve nejasnijim snovima.
Znam tvoja ogledala čija pjesma
odražava muku jučerašnje ljubavi,
ali reci mi, fontano čarobna jezika,
podsjeti me na sretne legende koje davno zaboravih.”
“Ne poznajem sretne stare legende.
Sjećam se jedino davne melankolije.
Jednog jasnog popodneva tijekom usporena ljetnog vremena...
u muci svratio si svojoj tražiti moje rime.
Usne si prislonio smirenom mi tijeku:
tog si mi jasnog popodneva povjerio svoj zavjet.
Imao si vruće usne, goruću bol.
Žedne bijahu tada, žedne ih i sad susrećem.
“Zbogom zauvijek, fontano pjesme,
pospani stari vrtu vječnog jezika.
Zbogom zauvijek – tvoja je monotonija
Gorča od moje vlastite boli.”
Uz škriputav zvuk moj je ključ okrenuo bravu.
Zahrđala vrata polako su se prepustila cviležu,
teško se zanjihavši u tišini mrtvog popodneva.
3.
Limunovo drvo nepomično pridržava
blijedu i prašnjavu granu
nad čistom vodom fontanine čarolije,
u čijoj se unutrašnjosti, snivajući,
još jedan plod pojavljuje...
Popodne je jasno,
Proljeće u zraku,
Sredina ožujskog popodneva,
s tek daškom travanjske uznemirenosti.
Sâm sam na tihoj verandi:
tražim neku neisprobanu iluziju –
neku sjenu na bjelini zidova,
neko uspavano pamćenje
na kamenoj ogradi fontane,
možda u zraku dašak
laganog titraja talara.
Popodnevom pluta
miris odsutnosti,
šapćući blistavoj duši: nikad,
a srcu: čekaj.
Miris je to koji priziva duhove
davno umrlih djevojaka.
Da, pamtim te, jasno i sretno popodne
s proljećem u zraku,
bez ijednog rascvjetalog cvijeta,
kako si mi znalo donositi
sladak miomiris drage mente,
miris dobrog bosiljka
koji je majka uzgajala u glinenim posudama.
Vidjelo si kako zaranjam svoje nevine ruke
u bistru, čistu vodu
dosežući čarobni plod
koji sada sniva u dubinama fontane...
O da, pamtim te, sretno i jasno popodne,
s proljećem u zraku.
4.
Slijedim pjesmu
starih kadenci
koju djeca pjevaju
trčeći i igrajući se,
u trku slijevajući zvuke
u svoje najdraže snove
na način fontane
i njezine vodene pjesme:
monotoni,
prastari smijeh
lišen užitka,
s prastarim suzama,
no slobodan od gorčine,
iz starih legendi.
Na dječjim usnama
pjesma teče
poput zbrkane priče
još uvijek jasno bolne
priče o davnoj ljubavi
nikada do kraja ispjevanoj.
Igrajući se u sjeni
starog gradskog trga,
djeca pjevahu...
Stara kamena fontana
slijevala je vječnu,
kristalnu vodu legenda.
Djeca pjevahu
ingenioznu pjesmu
o stvarima koje traju
i ne mogu se okončati.
Pjesma je zbrkana,
bol je jasna –
Fontana mirno
nastavlja pripovijedati,
beznačajnu priču,
ispunjenu boli.
5.
Sanjajući hodam
kasnonoćnim putevima.
Zlatne gore, zeleni borovi
i prašnjavi hrastovi...
Kamo vode ceste ispod mene?
Hodam pjevajući, predamnom je
put i sve kasnija večer.
“Ljubav je probola moje srce
svojim trnom.
Jednog sam ga dana izvadio –
I sada je srce prazno.”
Svijet oko mene na tren
postaje mutan i nepomičan,
zamišljen. Šuštaj vjetra
među riječnim jablanovima.
Prašina se podiže
I vijugavi se put, još uvijek
blago trepereći, rasplinjuje,
nestaje.
Moja pjesma još jednom vapi:
“Oštri trne od zlata,
Kad bih te samo mogao opet osjetiti,
u dubinama svog srca.”
(Prevela: Nataša Govedić)
Zarez, 28. 06. 2007.
