Volim i cvijeće i proljeće
i slanu ribu volim
i zima mi je draga
kad vani pada snijeg
a ja u toploj postelji tebe volim
(kad moram van, onda je malo manje volim
- zimu, brrrr), tvoje noge volim
kad se zapletu o moje
i jesen volim
iako je tužna
sa svojim lišćem koje pada
i ljudima koji odlaze
volim zemlju
ovu našu, svu u vrtnji
i vrtlogu
pola u tmini, pola u suncu
s obe je strane volim
i ljude volim
iako su majmuni često bolji
i njih volim
njihovu igru
i kad ukradu bananu
(auuu, brale
zar smo toliko slični?)
o moru da i ne pričam
koliko ga volim
i gradove koji ga grle
i rijeke volim, i šumu
u svaku se planinu zaljubim
i sela su mi draga
i sve ono
što je siromašno
u njima
zapravo, što vide
moje oči, što dotakne
moj pogled
ne mogu drugo
a da ne volim
čak i tugu volim
(ljudske oči tad su najljepše)
ona nas čuva od bešćutnosti
i svojim sjetnim glasom šapuće
- gle, glupane
to si volio
ne znam kako bi uopće mogao
živjeti a da ne volim?
pa ipak, sveti moj Valentino
(a i ti brate Trifune)
prekriži se
nismo kurve
(ja i njih volim),
no, sve i da jesmo
ne lažimo se
jednom ipak ostaneš
sam
nestanu i nebo
i zemlja
sva čarolija
i sve što voliš
pa čak i ti sam
osjetiš kako te nema
- toliko te nema
da umišljaš kako si tek
nečija sjena
- čija?
eh, da
kakvom šupljinom
odzvanjaju goleme
i prazne
riječi
- a ljubav?
čuješ li je
kako plače
i cvili
i ne da nam
da smo živi
Letterkenny, 14. 02. 2020.
VInko Kalinić
0 comments:
Objavi komentar